PIŠE: Mladen KEVO
Ima jedna mala mafijaška država: velikih prirodnih ljepota, razvedene obale i zavedenih ljudi, zgaženih ideala i pogaženih institucija, neograničenog licemjerja, nedostatka minimalnog morala, obećanja bez pokrića i stvarnosti bez budućnosti; u kojoj se Šest dana u tjednu krade i pere novac, a onaj Sedmi, baš kako je Jahve odredio na samom početku Starog zavjeta, ništa se ne radi – prebrojava se pokradeno od vlastitog Naroda proteklog tjedna te se u prvim klupama u svim Crkvama – skrušeno kleči i moli.
Ima jedna mala mafijaška država: beskrajno zatucanih ljudi, koji po vlastitoj Zastavi, na koju se inače kunu kako su svoju vrelu krv za nju prolijevali stoljećima, kao po nekom starom beskorisnom ruševnom zidu – posred nje ispisuju nazive svojih sokaka i sela, provincijskih kasaba i ruralnih zabiti, pri čemu čak ni ime mjesta od šest slova ne znaju gramatički rastaviti nego to rade `po pola – radi simetrije` tri slijeva grbu, a tri s desna – na što ih Vlast potiče, a na spomen Zakona o grbu i zastavi, Policija se samo smije.
Ima jedna mala mafijaška država u kojoj Građanin košta 80 eura za Božić. I s tih 80 eura kad mu daš on sam pita: `Što trebam učiniti da i za Uskrs dobijem; moj Stav, moje Mišljenje, moje Opredjeljenje, moje Glasanje, moju Čast, moje Poštenje, moju Odgovornost za budućnost moje Države, moju Brigu za perspektivu moje djece, moj stečeni Ugled, Sve moje – kao na tržnici možeš kupiti za Burek, Ćevape s lukom, gajbu Pive i mogućnost par Klađenja u kladionici – dakle, za 80 eura. Ali, iznajmio bih se ja – i za manje…`.
Ima jedna mala mafijaška država u kojoj u Ustavnom sudu kao čuvari pravnog poretka sjede ljudi koji sami sebi izglasavaju nove mandate, koji se izruguju s Parlamentom kao tijelom što ih je izabralo, koji su se lažno predstavljali, plagirali doktorate; koji u sjedištu vladajuće oligarhije imaju svoju tajnu zaključanu sigurnu sobu, neozvučenu i bez ikakvih instalacija – u koju tajno svraćaju, kako bi jedan od četiri podKuma – od glavnog Kuma – tajno dobio upute, koju presudu trebaju izglasati, a koju srušiti.
Ima jedna mala mafijaška država u kojoj je nasilja kao da se radi o zemlji od sto milijuna ljudi; u kojoj je mlatiti žene normalna stvar, a ni ubiti ih nije neki smrtni grijeh, jer se uz dobrog odvjetnika uvijek nađu `olakotne okolnosti`; u kojoj je automobil koji je izgorio ili odletio u zrak u sitnim noćnim satima – isto toliko normalna pojava kao i vedro ili oblačno, u kojoj zbog parkinga ispred supermarketa vade se noževi i bokseri, u njoj srednjoškolca na smrt iscipelare, a onda nazove tata jednog od nasilnika i nikom ništa.
Ima jedna mala mafijaška država u kojoj su njezini sudovi glavnu organizaciju svega u državi pravomoćno proglasili zločinačkom organizacijom, u kojoj je ona višemilijunsku kaznu za to platila kao da se radi o desetak eura za krivo parkiranje i nakon tog sve se nastavilo tamo gdje se bilo zastalo, samo je sada iznosima svih dealova na kraju svih provizija pridodana još jedna nula; a njezini Građani opet ih biraju kako bi ušićarili spomenutih 80 eura i kako bi se izbjegli suočiti s vlastitom odgovornošću.
Ima jedna mala mafijaška država u kojoj Lopovluk nije Krađa nego je čin Domoljublja; Mito nije mito – suci ga zovu Dar, Provizija za namješteni posao nije provizija, to je samo Zasluženi postotak; u kojoj tko je Kriminalac možete nepogrješivo prepoznati po tome jer ga zastupaju najskuplji odvjetnici, čije odijelo košta kao vaše tri mjesečne plaće, dok oni koji se usude hrabro javno reći kako stvari stoje u državi, kao zviždači dobivaju otkaze na poslu, a kao javne osobe, intelektualci ili novinari – prijetnje, tužbe i kazne.
Ima jedna mala mafijaška država u kojoj Ministrima postaju lokalni pomoćnici lokalnih pročelnika ili komunalni redari iz sela koja su se proglasila gradovima: u kojoj se zbog vrlo snažnih javno izloženih dokaza na korupciju kao na tekućoj traci smjenjuje njih na desetke; Policija i Sudovi imaju samo jednu misiju, izolirati ih od javnosti i zaštititi od bilo kakvih istraga i procesuiranja, dok Onaj čiji su oni osobni odabir, koji su sve radili po njegovim uputama i uz njegovo znanje – kao potrošnu robu – traži nove `dilkane`!
Ima jedna mala mafijaška država u kojoj je Sudac Optužnice s notornim eksplicitnim dokazima proglašavao ništavnima, uz vlastito priznanje kako optuženika poznaje jer su u Srednjoj zajedno haklali na školskom igralištu; u kojoj ga vladajuća oligarhija, umjesto suspenzije sa svih sudačkih dužnosti, nagrađuje promaknućem na mjesto Glavnog državnog tužitelja, a on im dug vraća tako da usred kampanje za Predsjednika države progoni mafiji nepoćudne predsjedničke kandidate i političare.
Ima jedna mala mafijaška država u kojoj sudac čelnici Oporbene stranke, jer se usudila govoriti o svemu, kao odmazdu određuje plaćanje parničnih troškova te odštetu `za povredu ugleda i časti` u tisućama eura; dok o osobi koja ima policijski dosje deblji od oba dijela `Rata i mira`- govori, kao o obiteljskom čovjeku, uzornom suprugu, ocu i djedu, uspješnom gospodarstveniku što mukotrpno gradi svoj poslovni imidž, koji se svakodnevno ubija od posla kako bi svojim radnicima osigurao plaće a državi platio poreze.
Ima jedna mala mafijaška država u kojoj mafijaški klanovi žaluju za onim zlatnim vremenima kad se s bivšim gradonačelnikom moglo sve utaliti, kad su ga povlačili za uši, udarali mu šamare i natjerivali na šmrk, kako bi ga podsjetili što je obećao, a nije izvršio; u kojoj već četiri godine od nove gradske uprave nisu izreketarili ni jedan jedini euro, u kojoj se upravo smišlja plan za novi reket nad glavnim gradom, u čemu imaju svesrdnu podršku vladajućih bosova, onih što Predsjednika države javno zovu – Spodobom.
Ima jedna mala mafijaška država s Registrom branitelja dovoljnim da oni oslobode Ukrajinu i stignu nadomak Moskve, u kojoj se ljude koji su 40 godina radeći pošteno zaradili svoju mirovinu tretira kao trošak, a Covid kao dobrodošlu pojavu da ih se malo prorijedi na platnom spisku mirovinskog sustava; u kojoj je više radnika iz egzotičnih azijskih i siromašnih afričkih država nego domaćih, u kojoj je obećan trenutni povratak svih njenih iseljenika, a sad ih je triput više nego kad je obećanje bilo dano.
Ima jedna mala mafijaška država u kojoj je, u 30 godina, politička kasta više ljudi otjerala van, nego ih je u 100 godina prije toga iselilo od posljedica gladi, zaraznih bolesti, peronospore, siromaštva, fašizma i komunizma – zbirno, koja je broj svojih sunarodnjaka u susjednoj državi prepolovila te to proglasila velikim uspjehom i zaštitom njegovih nacionalnih interesa, u kojoj svaki gradić Veleučilište ima, diplomira se subotom, doktorati se štancaju, a više od četvrtine ljudi razumije samo proste rečenice.
Ima jedna mala mafijaška država prepuna obradivih površina, ali izumrle poljoprivrede: u kojoj se luk uvozi iz Kine, jaja iz Poljske, poluusmrdjela govedina iz Brazila, čačkalice i štapići za uši iz Francuske, šibice iz Mađarske, papirnate maramice iz Slovenije i Bosne i Hercegovine; u kojoj je Guverner portir Stranih banaka, koja je najveći nacionalni prehrambeni i trgovački koncern svjesno uništila – kako bi strani trgovački lanci mogli nesmetano operirati, u kojoj strani teleoperateri rade što god hoće i požele.
U jednoj maloj mafijaškoj državi kockarnice se i reklamiraju i rade u tri smjene, jer u njima se ne kocka nego se `igra`, a tu ovisnost legalizirali su sloganom `18+ igraj odgovorno`(!?); drogu možeš nabavit na svakom ćošku, kamatarenje je poslovna aktivnost za koju možeš dobit prestižnu nagradu Gospodarstvenika godine od strukovnog ceha gospodarstvenika, reket se zove zaštita, a razni oblici reketarenja njezine stanovnike prate od upisa u jaslice do odlaska u mirovinu, čak i pogrebne usluge oni nadziru.
U jednoj maloj mafijaškoj državi na pitanje stranog putopisca: ali kako to da vas je toliko malo, a da ste postali toliko zločesti i nasilni, potkupljivi i neosjetljivi, gramzivi i bešćutni, svadljivi i osvetoljubivi, ksenofobični i uskogrudni, jalni i agresivni, licemjerni i dvolični, zatvoreni i sebični, pakosni i zlobni, arhaični i poluobrazovani, netolerantni i isključivi; skloni svim vrstama `snalaženja` i velemajstori u zaobilaženju svih poštenih praksi, legalnih procedura i institucionalnog reda!?
Znate, ovo samo vama u povjerenju i neka ostane među nama, nije teško za razumjeti; Nama, koji smo za Naše: Sloboda bila je oduvijek samo parola iza koje se krila naša stoljetna životna filozofija `Use, Nase i Podase`, Demokracija je ono što u duši preziremo, ali nam je sjajno poslužila da skinemo bivši režim, Država nam služi samo tome da se, u odnosu na brojnijeg i ratobornog susjeda i mi kurčimo kako ju imamo… Odgovorio mu je njen stanovnik, dok je jeo pečeno pile s akcije i zalijevao ga s pivom…
P. S. U Zagrebu, u osnovnoj školi 19.godišnjak u napadu nožem ubio Dijete, a Učiteljicu i još Troje ranio… AP je kao `zgrožen` (Isto, kao što je pri Beroševu uhićenju bio kao `zgrožen`). A Hrvati? Hrvati se kao `čude`, pa su kao `iznenađeni`, pa kao `kako to kod nas da se moglo dogoditi`, pa smo kao `šokirani`… Abeceda Sociologije Društva i Prvi aksiom Političke znanosti o Državi kažu isto: kada devet godina traju političko i institucionalno, parlamentarno i stranačko, pravno i svjetonazorsko nasilje – onda to Društvo puca po svim šavovima. U Hrvatskoj to upravo teče! Ignorirali smo društvene signale pucnjave na Markovom trgu, pa samospaljivanja pred Banskim dvorima, ubojstva Žena i u Domovima, itd. došlo je ovo. I nemam dobrih vijesti: ovo nije ni kraj ni kulminacija, prije bi se moglo reći `tek počinje`…