PIŠE: Ante JUKIĆ
Ovog tjedna obilježava se 80. godišnjica Blajburške tragedije i Križnog puta, jednog od najtužnijih događaja hrvatske povijesti. Teško je pisati o ovoj temi, jer sve je već uglavnom rečeno, nema se puno toga dodati. Zapravo, to je možda i najžalosnije u cijeloj priči. Sve se zna, činjenice jasno govore što se dogodilo, no kao da još uvijek nešto visi u zraku. Nekima je toliko teško prevaliti preko usana. Istina se ne može ušutkati, nije mogla ni dok je vladao režim koji je odgovoran za ovu tragediju, a pogotovo ne može sad, pa je zaista tužno slušati i gledati opravdavanje i relativiziranje nečega što se opravdati nikako ne može.
Svaka nevina ljudska žrtva zaslužuje poštovanje, a svaki zločin osudu. To svakodnevno možemo čuti i to je zaista tako. Međutim, ponekad to izgleda kao jedna velika floskula. Ponekad se stječe dojam kako sve žrtve ne zaslužuju isto poštovanje i kako neki zločini ne dobivaju odgovarajuću osudu. Ranije ovog mjeseca obilježene su godišnjice raznih oslobođenja, pobjeda nad totalitarnim režimima, odavalo se počast žrtvama.
I ti događaji privukli su veliku pažnju, važno je bilo pojaviti se na njima. Kako najvišim političkim dužnosnicima, tako i raznim aktivistima i borcima za ljudska prava. Pacifistima i humanistima koji, tako barem kažu, osuđuju svaki zločin. I onda tako dođe i obilježavanje godišnjice Blajburške tragedije, a mnogima od njih ni traga ni glasa. Sve je to nekako diplomatski, ni traga onog entuzijazma.
Posebno je tragično i žalosno što Bleiburg nije čin nekog razularenog bezimenog pojedinca ili grupe, nego zločin s točno određenim imenom i potpisom. Od onih koji su predali zarobljenike, do onih koji su, kako znaju reći neki hrvatski političari u trenucima iskrenosti, odradili posao. To je rukopis države i režima. Baš kao što je to i zločin na Ovčari. Obje ove tragedije isplanirane su i provedene na najvišoj razini, sa svom potrebnom logistikom. I zanimljivo, u oba slučaja govorimo o istom režimu, kojeg neki i dan-danas pokušavaju obraniti. Iako činjenice vrište.
I zato bi svaki hrvatski političar, aktivist ili osoba koja želi biti relevantna u našem društvu, trebala jednom posjetiti Bleiburg i jasno i nedvosmisleno se izjasniti o zločinu koji se tamo dogodio. Dakle, jasno, bez ‘ali’, ‘stavljanja stvari u kontekst’ i raznih drugih ograda i opravdanja. Ne može se prema nekim režimima, državama i zločinima biti oštar i beskompromisan, ne ostavljajući niti milimetar prostora za sagledavanje cjelokupne perspektive, a prema drugima imati potpuno drugačije kriterije.
To onda nije iskrena borba za prava čovjeka i poštovanje svake ljudske žrtve, nego ideologija. I dok god neki akteri naše društveno-političke scene hodaju samo u jednim povorkama i polaže vijence na samo određenim mjestima, ne može ih se shvatiti ozbiljno. Ni njih, ni taj njihov ‘antifašizam’. Barem ja to ne mogu…
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.