Danas je na tuzlanskom groblju Trnovac na vječni počinak ispraćen Nevres Zahirović. U rodnoj Tuzli znan i kao Nerke, u Vinkovcima kao Zahir. Legendarni kapetan vinkovačke Cibalije zauvijek nas je napustio 2. srpnja, tijekom obiteljskog odmora u Italiji. Iznenada i prerano. U 63. godini života. Utješna je spoznaja da je otišao bezbolno. I u društvu najmilijih. Supruge Suzane, kćeri Vedrane i unučica Ene i Dalije.
Pamtit ćemo ga kao vrsnog nogometaša. I velikog čovjeka. Koji je za života uspio svoje ime upisati na mnogim mjestima. A napose u srcima onih koji su imali taj privilegij upoznati ga.
– Tko je njega upoznao, taj je upoznao čestitost – kaže naš Vinkovčanin Zvonimir Grgljanić koji ovoga utorka ogrnut Cibalijinim šalom i plaštom naglašene emocije nije propustio ispratiti Zahira u vječnost.
Za života je naš skromni Zahir utisnuo snažan pečat. I izorao duboku brazdu. Sve životne uloge odigrao je briljantno. Svaku na najvišem nivou. Pamtit ćemo ga tako kao dobrog čovjeka gospodskih manira, nogometnu legendu, uzornog muža, oca, punca, daidžu, tetka, susjeda, prijatelja, a Ena i Dalija uglas će reći: ”Najboljeg djeda na svijetu!”…
Njegov životni put bio je trnovit. I pun nepravde. Zbog jedne je napustio rodnu Tuzlu, a opet zbog neke druge u Tuzlu se vratio iz Vinkovaca. S dvije najlonske vrećice u rukama. No, one koji su mu (u)činili nepravdu jednostavno je znao staviti u stranu. I nastaviti dalje. Dati šansu drugim dobrim ljudima kojih je na kraju oko njega bilo zaista mnogo. I koji su time bili privilegirani.
Njegova dobrota za nas koji iza njega ostajemo jasan je putokaz kako treba živjeti. I dokaz da je u svijetu u kojem se dobrota i ljudskost smatraju naivnošću i slabošću ipak moguće živjeti. I s njega otići kao istinski gospodin.
Posljednjem ispraćaju Nevresa Zahirovića nabijenom emocijama, koji je započeo u tuzlanskom Komemorativnom centru, nazočila je i skupina njegovih vinkovačkih prijatelja, štovatelja njegova lika i djela; uz već spomenutog Gršu u Tuzli su se danas uprizorili kapetanovi suigrači Dražen Pernar i Miroslav Vitković, Cibalijin predsjednik Damir Mustapić te Džina, Stoja, Fila, Spaja, Jale i Krolo.
Stigli su ondje u ime svih onih poštenih i čestitih Vinkovčana koji – ni krivi, ni dužni – osjećaju stid zbog nepravde koju su čovjeku koji je Vinkovce doživljavao svojom kućom nanijeli nepošteni i nečestiti pojedinci (iz) našega grada. Zahir to nije zaslužio. Ne zato što je bio nogometni velikan, jedan od najboljih u povijesti Vinkovaca. Nego zato što je bio ljudska gromada duše široke kao slavonska ravnica.
Koja je u zimu ’92. bila po život opasna ratna zona. Tadašnji Cibalijin trener Mile Petković u razorenim Vinkovcima je okupio šačicu nogometaša s kojom je krenuo ususret novim nogometnim izazovima. Neki se nisu odazvali. Ali, na dogovorenom mjestu i u dogovoreno vrijeme među prvima se pojavio Zahir. Kapetan. Da nije, nitko mu ne bi zamjerio. Nije to bio njegov rat. Ali, to su bili njegovi ljudi. Koje Zahir nije mogao ostaviti na cjedilu. Znate zašto? Veliki ljudi to ne čine. A on je bio velik. S njim je svaki susret bio milina. Poput jedne male svečanosti.
Stoja i Vitak nakon sahrane su Nevresovom sinu Antoniju – rođenom Vinkovčaninu! – uručili Cibalijin šal. I poruku da obitelj Zahirović u ovoj boli i tuzi nije sama. Jale je zapalio baklju. Bilo je dostojanstveno. Zahire, nikada te nećemo zaboraviti!