
PIŠE: Ante JUKIĆ
Iskreno, oprezan sam kad čujem da netko baca pogled preko ograde, da mjerka tuđu imovinu. I predlaže što bi vlasnik s njom trebao. To me odmah asocira na vremena u kojima je onaj tko ima više od drugoga a priori bio proglašavan lopovom, vremena u kojima je bilo grijeh imati. Na vremena u kojima su samoprozvani autoriteti odlučivali što je kome ‘višak’ i kako taj ‘višak’ pravedno podijeliti ‘narodu’.
E, sad, ta vremena su službeno završena, no ljudi koji sa sjetom čeznu za njima i dalje žive među nama. Lako ih je prepoznati, uglavnom stalno vrte istu priču. Istu kao njihovi preci i idoli nekad, možda samo malo modificiranu i prilagođenu današnjim vremenima.
Jedna od njihovih perjanica nedavno je i prilično otvoreno govorila o temi tuđe imovine, u duhu ideologije koju slijepo slijedi. U principu, to se može sažeti u onoj: „Moje je moje, a tvoje je naše“. Zbog skepse i nepovjerenja prema takvima, u meni se javi nelagoda kad slušam priče o tuđoj imovini, pa sam odmah nekako i protiv ovog poreza.
Ipak, kad iz glave maknem one kojima je samo na pameti tuđa imovina, kad pokušam objektivno gledati na stvar, dođem do zaključka kako taj porez ima nekog smisla. Gledam te prazne kuće i stanove svuda oko nas, kako stoje neiskorišteni, kako koristi od njih nemaju ni njihovi vlasnici, ni država, ni oni koji žele riješiti stambeno pitanje. I baš sam razočaran što ne koristimo ono što imamo, na bilo koji način. Mrtvi kapitali, kako bi rekao naš veliki sugrađanin Josip Kozarac. Još ako su te kuće zapuštene i neuređene, a dvorišta obrasla travom i korovom, to razočaranje prerasta u ljutnju.
I što sad? Kad bih morao glasovati, na kraju bih ipak bio protiv tog poreza. Mogu ja biti ogorčen na vlasnike i njihovu inertnost koliko god hoću, ali u konačnosti to je ipak njihova imovina. I s njom imaju pravo (ne)raditi što oni žele. Bojim se da bi zadiranje u to pravo izazvalo lančanu reakciju koja bi dugoročno gledano imala loše posljedice.
Kad bi se mene pitalo, porez na nekretnine ne bih uvodio, ali bih postrožio kriterije i kažnjavao one koje na primjereni način ne brinu o svom vlasništvu. Da nemamo slučajeve kuća obraslih korovom metra visine, u kojima se kote štakori, zmije i tko zna što sve ne. Tako ne bi zadirali u privatno vlasništvo, ali bi prisilili vlasnika da se o njemu brine i(li) da ga na neki način aktivira.
Želi li država popuniti rupe u proračunu, a porezi za to uglavnom služe, imam jedan drugi prijedlog. Možda bi se malo trebalo pozabaviti pitanjem udruga, njihovim financiranjem i projektima koje tim sredstvima provode. Posebno udrugama koje su najglasnije kad je tuđa imovina u pitanju. To bi bilo zanimljivo vidjeti, mislim da bi se tu poprilična sredstva mogla uštedjeti.
A ako se baš mora uvesti neki porez, predlažem porez na zabadanje nosa u tuđe vlasništvo. Ili, recimo, porez na kukanje i pljuvanje. Kako bi tek ti porezi punili proračun…