PIŠE: Ante JUKIĆ
Nikad nisam bio ljubitelj velikih božićnih i uskrsnih ispovijedi. Mislim kako se njima šalje kriva poruka, sasvim je dovoljno crkava, svetih misa i svećenika za one koji se žele ispovjediti u ‘redovnim terminima’. Ovako se samo potiču ljudska komocija i histerija uoči velikih blagdana, koje ionako ima previše. No, dobro, to je samo moje mišljenje, dopuštam da sam možda i u pravu.
Na stranu sad to, meni je ispovijed zanimljiva i kao svojevrsni sociološki fenomen. Neke situacije koje tamo možete doživjeti zaista su posebne. Prva je ona dok stojiš u redu i onda dođe netko i pita: „Vi čekate na ispovijed?“. Što reći na to? „Ne, okupili smo se eto slučajno tu ispred ispovjedaonice. I još stali u red.“. Naravno, zna dotični zašto mi tu stojimo, samo pokušava suptilno nekoga zamoliti bi li ga možda pustio. Jer, naravno, njegovo vrijeme je dragocjeno, a mi ostali ne znamo što bi s viškom našeg.
I sad onda dolazimo do druge situacije. Zna se često javiti dobra duša koja bi izašla ususret novopridošlom, ali to učini tako da ga samo pusti ispred sebe u red. Lijepo, nema što, ali za takvo nešto treba dozvole cijele ekipe. Iz iskustva sam se uvjerio kako neki to baš i ne shvaćaju. Dakle, ljudi, želite li nekoga pustiti, nema problema, ali onda vi morate otići na kraj.
Ako ste vi prepustili svoje mjesto, ne znači kako su to i ostali željeli učiniti.
Za kraj, najzanimljivija mi je sljedeća situacija. To su oni koji ništa ne pitaju, nego se onako elegantno ubace po principu ‘ako prođe, prođe’. A uglavnom uvijek prođe, jer to je okruženje gdje ljudi baš neće istjerivati pravdu. Bude eventualno koji mrki pogled i malo mrmljanja u bradu, ali isplati se to istrpjeti u zamjenu za mjesto u redu. Uvijek me zanimalo što je to ljudima u glavi, kad i u ovakvim situacijama pribjegavaju sitnim prevarama, ali objašnjenje je zapravo vrlo logično. To je valjda ono, svakako idem priznati grijehe, pa mogu učiniti i još jedan dok imam vremena. Za par minuta ću ionako biti čist.
Što bi Zorica rekla: „Zar je varati grijeh?“