Svaki od 9.000 povlaštenih koji su nazočili, milijun puta opjevanom, meču Cibalije i Obilića, ima svoje viđenje, uspomene i sjećanja.
– NEZABORAVNO! – je pridjev koji će upotrijebiti svi do jednog!
Majice posebno izrađene za dvadesetšestogodišnjicu prve Cibine europske utakmice, u ultra ograničenom izdanju od samo 14 komada (!?!), odlučih podijeliti momcima sa slike!
Prevrnuh nebo, zemlju, Osijek, Čakovec i Koper, al’ ne nađoh Ilicu Perića, golmana te kažnjeničke bojne.
Perke, čitaš li ovo, znaj da te čeka majica…i hrpa pozdrava suigrača i navijača!
Iako smo mogli pomoću današnje tehnologije napraviti Mladena Bartolovića u majici, njegovu je obukao sin Marko, što smatram ispravnijim, poštenijim i… Emotivnijim.
S ostatkom bande je bilo relativno lako jer, bez obzira gdje se nalazili i čime se bavili, i dalje su to cibalijaši do kosti!
Premda će ovih „Dvanaestorica žigosanih“ zauvijek ostati u srcima i glavama navijača, osmi smrtni grijeh bi bio ne spomenuti i ostale komandose koji su sudjelovali u ovom mitskom dvomeču:
Darko Antić, Josip Kelava, Admir Joldić, Ivan Lajtman, Tomislav Dabro, asistent u vinkovačkoj utakmici Igor Tkalčević, starteri u beogradskom meču Mario Jurić i Velimir Grgić, „ceranska hobotnica i junak uzvrata Ivica Marić te Dejan Pavličić, strijelac „mog“ najdražeg Cibinog gola ikada (62. minuta uzvrata za konačnih 1:1!).
A koliko je ta vinkovačka utakmica značila navijačima?
Pa, reći ću to ovako…
Kad u poznim godinama, u društvu gospodina Alzheimera i supruge mu Demencije, nesposoban da se sjetim ženinog rođendana i imena vlastite djece, budem primao bolesničko pomazanje, padre Stjepan Ivan Horvat će me možda priupitati:
– Ivane, kako si, možeš li se sjetiti bilo čega?
Posljednji put ću duboko udahnuti, pogledati okupljenu rodbinu i prijatelje pa tiho, zadnjim snagama, izustiti :
– Trener je… Bio… Srećko Lušić, igrali su Perić… Križanović, Andričević, Leutar, Pernar, Čutura… Jurić, Maroslavac, Meštrović… Bošnjak i Bartolović …
AMEN!
