PIŠE: Ante JUKIĆ
Stari dobri Fjodor Mihajlović u jednom od najpoznatijih književnih djela u povijesti nadugo i naširoko (srednjoškolci bi rekli, predugo i preširoko) je problematizirao uvijek aktualnu temu, pitajući se je li baš svaki zločin ono što u svojoj biti je. Ili ipak postoje oni koje treba mjeriti drugim mjerilima? Neke možda čak i nagraditi? Utjelovljen u liku Raskoljnjikova, Dostojevski je dugo promišljao i naposljetku usmrtio staricu čije postojanje, po njemu, nije društvu donosilo nikakve koristi. U njegovim očima, to je bio zalog za veće dobro.
Ova vječna tema posljednjih je dana ponovno došla u fokus javnosti u našoj zemlji. Filip Zavadlav, koji je nepravomoćno osuđen na 40 godina zatvora zbog trostrukog ubojstva na splitskim ulicama prije pet godina, od sudskog vijeća Visokog kaznenog suda zatražio je oslobađajuću presudu i puštanje iz istražnog zatvora. Ovaj njegov zahtjev, ali i sami čin zbog kojeg je osuđen, u javnosti izazivaju podijeljene reakcije. Ima onih koji bi i njega samog ‘riješili po kratkom postupku’, nešto umjereniji smatraju kako zaslužuje dugogodišnji boravak u zatvoru, dok su neki puni razumijevanja za ono što je učinio.
Štoviše, neki ljudi u njemu vide junaka koji je riješio ono što država sama očito nije mogla ili željela. Čovjeka koji je hrabro zaštitio sebe i svoju obitelj, a usput zajednicu oslobodio pojedinaca koji su donosili samo tugu, koji su posredno ubili više ljudi od njega. Po takvima, njegov zločin ne zaslužuje kaznu, nego nagradu.
Intrigantna je ovo tema, zaista. Uvijek treba naglasiti, ubojstvo je ubojstvo, i kao takvo je neprihvatljivo. S kojeg god aspekta ga promatrali i kojim god zakonom ga mjerili. Božjim, civilnim ili moralnim. No, u ljudskoj je prirodi ne gledati sva ubojstva jednako. Razumljivo je kako ćemo drugačije reagirati na slučaj okrutnog serijskog ubojice s debelim dosjeom i žrtve koja je bila ‘duša od čovjeka’, nego na situaciju kad su ubijeni bili osobe ‘sumnjivog morala’. Osobe koje su, po našim kriterijima, činile loše zajednici i zbog čijeg gubitka društvo u cjelini neće ni suzu pustiti. Sve je to razumljivo dok ostaje u glavama ljudi, no kad izađe van i manifestira se kao otvorena podrška junacima koji su uzeli pravdu u svoje ruke, onda postaje opasno.
Danas često znamo čuti ljude kako kaznena djela opravdavaju istim takvim djelima, često još i lošijim, koja su ostala nekažnjena. Po principu, ‘ako je mogao on, onda smijem i ja’. Neovisno radilo se o krađi, brzoj vožnji, korupciji ili nekom drugom (ne)djelu. Kao opravdanje za takve postupke, uglavnom će posložiti ona famozna teza o institucijama koje ne rade svoj posao. A kad institucije zakažu, onda je čovjek slobodan sam krojiti pravdu. Biti sudac iznad službenog suda. Ponekad takva ‘akcija’ ne završi tragično, pa ne izazove toliku pažnju i reakcije, no kad se dogodi nešto poput ovih likvidacija u Splitu, na površinu ispliva suluda logika koja živi u glavama nekih ljudi.
Hrvatska ima podosta institucionalnih problema, to je činjenica. Pravosuđe je svakako na vrhu te liste. Ulicama naših gradova hodaju ljudi koji na njima ne bi smjeli biti, na visokim pozicijama nalaze se ‘uglednici’ sa zanimljivim crticama u životopisu. Iako se vi kunu u njih, institucije ponekad ne rade svoj posao, kao što ga nisu radile ni u ovom splitskom slučaju. Da jesu, do njega nikad ne bi ni došlo. No, kad institucije zakažu, to ne znači kako imamo slobodne ruke i kako vrijedi zakon ulice. To je znak da moramo mijenjati institucije.
Je li Filip Zavadlav loš čovjek? Ne znam, osobno ga ne poznajem, niti bih želio suditi o tome. Ljudski gledano, njegov čin mogu razumjeti, ali ne mogu ga opravdati. A pogotovo ga ne bih želio glorificirati. Jer, što god mislio o nekome, ubojstvo mi nikad neće biti prihvatljivo i ono uvijek zaslužuje kaznu. Nikad nagradu.
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.