✍️ dr. sc. Milica BENIĆ
„Samo da završi srednju.“
To je govorila još dok je sin bio drugi razred.
Dosta joj je bilo zadaća, instrukcija, roditeljskih sastanaka, neopravdanih sati i pitanja je li učio. Onda je došla matura, pripreme, prijemni ispit i nova briga – hoće li upasti na fakultet koji želi.
„Samo da ga upiše. Onda sam svoje odradila.“ Gotovo.
Imala je i plan.
Čim dijete ode na fakultet, napokon će se malo posvetiti sebi. Putovat će, ići s prijateljicama na wellness, produžiti poneki vikend na moru. Češće izlaziti, čitati, vježbati. Sjediti na kavi koliko joj se sjedi, bez gledanja na sat i razmišljanja ima li kod kuće što za ručak.
Nakon gotovo dvadeset godina brige za druge, dolazi njezino vrijeme.
I sin stvarno upiše fakultet. Samo se njezina svakodnevica nije mnogo promijenila.
U ponedjeljak i dalje mora na posao. Majci sve češće treba pomoć. Muž ima problema s kralježnicom. Sin zove jer mu nedostaje novca, pa zato što je pao kolokvij, a onda zato što ne može više živjeti s cimerom koji jede njegovu hranu.
U međuvremenu procuri bojler.
Prijateljica s kojom je trebala putovati počne čuvati unuka.
A ona se jednoga dana zapita: čekaj, nije li sada trebalo početi ono moje vrijeme?
Takve slike budućnosti svi stvaramo. Dobijemo posao koji želimo i zamišljamo kako ćemo napokon biti mirniji. Otplata kredita trebala bi označiti kraj financijskih briga, odlazak djece od kuće donijeti slobodu, a mirovina vrijeme za sve ono što smo godinama odgađali.
Dok zamišljamo kako ćemo se tada osjećati, najviše razmišljamo o promjeni koju priželjkujemo. Sve ostalo nekako nam promakne. Upravo se ta sklonost da se usredotočimo na jedan događaj, a zanemarimo druge okolnosti koje će također utjecati na naš život, u psihologiji naziva fokalizmom.
Istraživanja o tome kako predviđamo vlastite buduće osjećaje pokazuju da smo skloni precijeniti koliko će nas neki događaj usrećiti ili rastužiti i koliko će dugo taj osjećaj trajati. Dok zamišljamo život nakon velike promjene, zaboravljamo da se svakodnevica neće zaustaviti i da će na naše raspoloženje utjecati još mnogo toga.
U životu nakon otplate kredita nema pokvarenog auta. U zamišljenoj mirovini nema bolnog koljena, ostarjelih roditelja ni supruga kojemu se više ne putuje. Kad dijete ode na fakultet, roditeljske brige ne prestaju. Samo se mijenjaju.
Budućnost zamišljamo kao fotografiju jednog događaja, a živjet ćemo je kao film u kojem se istodobno događa još stotinu stvari.
Naravno, promjene kojima se veselimo doista nam mogu donijeti olakšanje, više slobode i nove mogućnosti. Samo što nijedna od njih ne dolazi u prazan život. Uz ono što smo priželjkivali nastavljaju se događati i sve one stvari koje nismo planirali.
Dok čekamo da „ovo prođe“, život sa strane već priprema nešto drugo. Zdravlje, obitelj, posao i odnosi nastavljaju imati vlastiti raspored, uglavnom neusklađen s našim planovima.
Dobro je imati planove i veseliti se onome što dolazi. Ali šteta je ako pritom sve ono što želimo od života stalno odgađamo za neko buduće vrijeme. Jer i sada, sa svim obvezama, umorom i brigama, postoje ljudi koje želimo vidjeti, kave koje možemo popiti i stvari koje nas vesele.
Iza svakog našeg „samo da“ doista može biti nešto lijepo. Ali kada to napokon dođe, neće početi neki drugi život.
Nastavit će se ovaj, samo s drukčijim brigama, radostima i planovima.