PIŠE: Ante JUKIĆ
Glupo je uopće uspoređivati grijehe i zlo općenito, praviti nekakvu rang-listu. Ipak, ako bih već morao to učiniti, na prvo mjesto stavio bih pedofiliju. Kao vjerojatno i većina ljudi. To je toliko strašno, da je lako razumjeti tugu, ogorčenje, pa i bijes kad saznamo za takve slučajeve. I baš zato treba biti oprezan kad se priča o ovakvim stvarima, jer jedna kriva riječ može učiniti nepovratnu štetu.
Nikad ne treba unaprijed osuđivati čovjeka, a posebno ne bacati ljagu na određenu društvenu skupinu. I kao što treba rigorozno kažnjavati počinitelje, jednako treba kažnjavati i one koji lažno optužuju. A ima i takvih. To je nekako i logično. Što je teži grijeh, što je veće zlo, to je teža i lažna osuda za njega.
Da, o svećenicima je riječ. Žalosno mi je danas vidjeti kako su nekim medijima i pojedincima na spomen pedofilije odmah na usnama svećenici. A još je gore, kad samo spomen Crkve i svećenika dovode u vezu s s pedofilijom. Ima, nažalost, svećenika koji su počinili ovo grozno (ne)djelo. No, isto tako, ima među pedofilima i trenera, profesora, redatelja, glumaca i mnogih drugih ‘zanimanja’. I više, nego svećenika. Što je zajedničko svima njima? Pa, činjenica kako su u kontaktu s djecom, što je logično. Tu se onda može postaviti sljedeće pitanje: jesu li ti pedofili zaista svećenici, treneri i profesori? Ili su to ljudi s pedofilskim sklonostima koji su smišljeno izabrali zanimanje, kako bi mogli ispoljavati svoje nastrane sklonosti?
Ako se radi o ovom drugom, jasno je koliko je suludo svećenike i bilo koje društvene skupine prozivati zbog pedofilije. Ovi pozivi tad su samo maska i paravan, takav svećenik zapravo i nije svećenik. Ako je netko svoj svećenički poziv odabrao čistog srca, ali je nakon toga zastranio, to je onda druga priča. Ipak, ni tad nema smisla generalizirati i olako donositi zaključke.
Često znam čuti kako je grozno i licemjerno kad se ‘Božji čovjek’ spusti na tu razinu. Spominje se to ponekad i kao dokaz da je religija/kršćanstvo laž i prevara. O ovoj drugoj konstataciji ne bih, izvođenje takvih zaključaka je priča za sebe. Više bih govorio o prvoj tezi. Da, grozno je kad svećenik počini ovakvo djelo, no ima li koje zanimanje, za koje to ne vrijedi? Postoji li čovjek kojemu je pedofilija primjerena? Naravno, ne postoji. Takvo nešto ne priliči ni svećeniku, ni profesoru, ni treneru, ni bilo kome drugome. To je užasno i neprihvatljivo uvijek i svugdje. Nisam siguran kako to znanost točno definira, je li bolest, (urođeni) poremećaj ili nešto treće, no to i nije ključno. Bitno je da se radi o zlodjelu koje mora biti adekvatno kažnjeno o kome god se radilo. Ali, bez generaliziranja i dovođenja cijele jedne društvene skupine na stup srama.
I to se uglavnom i ne radi, osim kad su svećenici u pitanju. Ja nikad nisam čuo nekoga, da na spomen trenerskog zanimanja, kaže: „A, to su oni pedofili“. Mogu biti neznalice, klauni i prevare, ali pedofili nikad. Nisam takvo generaliziranje čuo ni kad su u pitanju profesori, posebno ne kad se govori o glumcima i redateljima. A ima su tom svijetu svačega. Da me netko ne bi krivo shvatio, dobro je što je tako, dobro je što nema takvog načina razmišljanja. No, zašto onda za svećenike vrijedi drugačiji pristup?
Da je samo o pedofiliji riječ, moglo bi se to još nekako i razumjeti. Kao što sam već rekao, takav čin kod čovjeka opravdano izaziva loše emocije. Ali, teško je ovo povezivanje svećenika i pedofilije gledati izdvojeno od standardnog pristupa koji dio medija i društva ima kad je Crkva u pitanju. A taj pristup je – ocrni i oblati kad god možeš. Stječe se dojam kako neki ljudi samo čekaju loše vijesti u koju se biti uvučeni svećenici kako bi mogli započeti ‘paljbu’. I tad više nije bitna ni žrtva, ni konkretan događaj, nego se u prvi plan stavlja osobni animozitet.
To je žalosno, uvijek, a posebno kad se radi o pedofiliji. Korištenje žrtava za svoje osobne potrebe u ovakvim je slučajevima osobito degutantno. Svakakvih se stvari zaista može čuti kad u javnost dospije priča o svećeniku i pedofiliji. Nekad imaš osjećaj kako je nekim ljudima drago zbog takvih vijesti, jer time dobivaju povod za svoje uobičajene ‘poslanice’. U trenucima kad svaki normalan čovjek prije svega osjeća žalost i ostane bez riječi, pojedinci izbacuju takve gadosti.
Pa čak i ako je krivac iz priče zaista kriv, moraš li ga i ti baš odmah ‘razapeti’ i cipelariti? Nije li možda bolje malo pričekati, uzeti zraka i odvagnuti što ćeš reći ili napisati? Još jednom ponavljam, uvijek bi ovaj princip trebao vrijediti, a posebno kad se govori o pedofiliji. Po ovom pitanju treba biti posebno oprezan i pažljivo birati riječi. Čak i kad je dotični ‘crno na bijelo’ kriv, a posebno kad je još sve u sferi nagađanja. Tad svaka izgovorena ili napisana riječ može ostaviti posljedice koje se nikad neće moći izbrisati. To je kao ono perje razbacano po ulici, možeš ga ti skupljati koliko hoćeš, ali dio će uvijek ostati. A svećenik koji je unaprijed osuđen, iako možda uopće nije kriv, nosit će tu groznu stigmu cijeli život.
I zato je pedofilija vrlo delikatno područje, i zato je ovdje razboritost potrebnija nego igdje. Svaki takav čin treba kazniti, ali nipošto individualnu krivnju prišiti cijeloj jednoj društvenoj skupini. A prije svega, treba jasno utvrditi je li osumnjičenik zaista kriv, od toga sve kreće.
Dotad bi se trebalo kloniti paušalnih tekstova u kojima je sve u sferi nagađanja, kao i komentara koji najčešće nemaju veze s konkretnim slučajem, nego su koktel uobičajenih epiteta koji se vežu uz svećenike i Crkvu. A kad je tako, ostaje dojam da se (ni) u ovom slučaju ne radi o iskrenoj brizi za žrtve. Čini se kako je bitno samo još jednom sasuti ‘drvlje i kamenje’ po svećenicima i Crkvi općenito. Čini se kako tad i pedofilija postaje – ideologija…
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.