PIŠE: Ante JUKIĆ
Često znam čuti: „Dosta je više priča o prošlosti, okrenimo se budućnosti“. Lijepo to zvuči, nema što, međutim (da ne bude baš uvijek to ‘ali’) nije to baš tako. Ne kaže se uzalud kako je povijest učiteljica života. Što znači, ako ne utvrdiš neke lekcije iz nje, stalno ćeš ponavljati iste greške. Dakle, ne može se prošlost tek tako zaboraviti, gurnuti negdje u stranu. Nije zgorega s vremena na vrijeme sjetiti se nekih stvari. I to nas uopće ne sprječava brinuti se za sadašnjost i budućnost, dapače. Smiješno je te dvije stvari suprotstavljati. Nije to ‘ili-ili’, nego je jedno preduvjet za drugo.
Inače, ima jedna zanimljivost u ovoj priči. Za primijetiti je kako se u prošlost najviše vraćaju upravo oni koji su, kao, okrenuti budućnosti. Znate ono, umaraju ih uvijek iste rasprave o prošlosti, a onda skoknu na Trnje paliti krijesove. Ili im je besmisleno pričati o ’91, ali zato o ’45. nikad dosta. Dalo bi se zaključiti, kako takvim ljudima ne smeta prošlost općenito, nego samo onaj dio koji im ne odgovara. Ne znam za vas, ali ja kad čujem čovjeka koji se ne želi vraćati u prošlost, odmah znam kako diše. Čast iznimkama.
To je taj, nazvao bih ga ‘cik-cak’ pristup prošlosti, jedan od mnogih patenata ‘crvendaća’. Ukratko, uzmem ono što mi se sviđa, a sve drugo zanemarim, kao da se nije dogodilo. Posebno je žalosno kad se njime služe i povjesničari, jer to su ipak ljudi čija riječ ima posebnu težinu. Ili bi barem trebala imati. Ne radi se o tome da oni ne znaju, znaju itekako, puno više od većine nas. Ali, ideološka pristranost jednostavno im ne dozvoljava neke stvari prevaliti preko usana, tako da ponekad ne izgledaju kao povjesničari, nego više kao historičari. Dok ih slušam, uvijek se sjetim jedne izreke. Kaže: „Povjesničar je čovjek koji daje točan opis događaja koji se nikad nije zbio.“
Za većinu naših mainstream povjesničara je, recimo, svjetska povijest počela 1939. godine, a ova naša 1941. Sve je prije toga bilo divno i krasno. Ni riječi o prvoj Jugoslaviji, nekom tamo atentatu u beogradskoj Skupštini, o okolnostima koje su dovele do 1941. No, kad se dogodi zločin 1945. godine, e onda je važno stvari staviti u kontekst, tad postoje uzročno-posljedične veze. U stilu, ne opravdamo zločine, ali ih donekle možemo razumjeti. Onda opet ništa o razdoblju od 1945. do 1991. godine, pa ispada i kako je taj rat došao niotkuda. Nadalje, kad se priča o Oluji, onda se opet stječe dojam kako je povijest počela 1995. godine. Tad nema nikakve poveznice s 1991. I dok se za stotine tisuća ubijenih 1945. nalaze opravdanja, nekoliko civilnih žrtava iz Oluje razlog je zbog kojeg bi se trebali sramiti cijele akcije.
Baš zgodno, cik-cak, uzmem s police ono što mi odgovara. I dok god u Hrvatskoj imamo povjesničare/historičare koji nam serviraju ovakve povijesne istine, treba govoriti o prošlosti. Da se i mi ne bismo pronašli u onoj: „Jedino što se iz povijesti može naučiti, je da iz povijesti nitko ne uči“. Ako već nismo…
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.