PIŠE: Ante JUKIĆ
Ako se nešto nepredviđeno ne dogodi, s 1. siječnja 2026. godine vraća nam se obveza služenja vojnog roka. Potpuno normalna i logična odluka, bez sumnje. ‘Vojska’ nikad nije ni trebala biti ukinuta.
Ja nikad nisam čuo nekoga tko nije za mir. Čak i najveći diktatori, osvajači i ratni zločinci uvijek govore o miru i njihovo djelovanje za cilj ima, tako kažu, uspostavljanje narušenog mira. Možemo reći kako su apeli za mir jedna od dvije konstante u povijesti čovječanstva. Druga su ratovi.
I zato je važno uvijek biti budan, ne previše sanjati o miru. Ne kaže se uzalud, ako želiš mir, budi spreman za rat. Vidimo i sami što se događa u bližoj i daljoj okolici. Zvecka se oružjem na sve strane, svi demonstriraju silu i pokazuju mišiće, nadograđuju svoj arsenal. Hrvatska mora imati profesionalnu vojsku, ali isto tako mora i one koji se ne vide u njoj naučiti osnovnim stvarima. Zlu ne trebalo.
Kao što je to uvijek slučaj kod nas, ni ova odluka nije mogla proći bez rasprava i povišenih tonova i rasprava. To nije nužno loše, dapače, ponekad je i poželjno, no kad se netko uvođenju obaveznog vojnog roka suprotstavlja izlizanim patetičnim floskulama, to je već problem. Za tako nešto, moraš biti ili pomalo naivan ili jako licemjeran. Dozvoljavam kako ima ponešto i ovih prvih, no ipak dominira ova druga skupina. Barem kad govorimo o istaknutim pojedincima društvene i političke scene.
Najveći protivnik odluke o vraćanju obveznog služenja vojnog roka je, očekivano, ekstremna ljevica. Sa svojom već poznatom ‘argumentacijom’, koju imamo prilike slušati i kad god se govori o ulaganjima u profesionalnu vojsku.
„Treba graditi mostove mira i prijateljstva, a ne baviti se vojskom i ratovima.“
„Taj novac može se puno bolje iskoristiti.“
Lijepo zvuči, i ja bih to odmah potpisao. Kad bi živjeli u idealnom svijetu. No, ovaj svijet nije idealan, tako da spomenuti argumenti zvuče utopistički. Ne tako davno mogli smo se uvjeriti kako to izgleda kad ‘prijateljstvo’ pokaže svoje drugo lice, a nemaš svoju vojsku. I još ono malo oružja što imaš velikodušno predaš u ruke neprijatelju. Kažu kako se najbolje uči na vlastitom iskustvu, mi smo to, nažalost, iskusili na svojoj koži, tako da po pitanju vojnog roka i ulaganjima u vojni sektor ne bi trebalo bili dvojbe.
Za primijetiti je kako se naša ekstremna ljevica često sa sjetom poziva na bivšu državu. Netko bi im onda trebao prišapnuti da je i u njoj postojao obvezni vojni rok, i to puno stroži nego što će ovaj naš biti. Isto tako, zanimljivo je i kako je naša ekstremna ljevica puna podrške za Ukrajinu. Ne znam znaju li oni to, ali za Ukrajinu se prije svih bore – vojnici. Lijepa je i moralna i materijalna podrška, no netko u konačnosti treba i iznijeti teret na bojišnici.
Uz gore navedene fraze i floskule, često znamo čuti i o ‘visoko rangiranim političarima koji nisu uzeli pušku u ruku’ i o tome kako ‘nećemo mi slati našu djecu ginuti za nekoga”. Što se prve tiče, to je posebna tema koja nema veze s ovom aktualnom odlukom, tako da ju nema potrebe ni objašnjavati. Kad, pak, govorimo o drugoj, ona zorno pokazuje kako neki ljudi miješaju babe i žabe.
Postoji profesionalna vojska, i postoji ovaj vojni rok. Profesionalni vojnici sami su odabrali svoje zanimanje, svjesni odgovornosti koje ono nosi. To je njihov posao za koji su plaćeni. Hrvatska je članica NATO-a, a to, osim pogodnosti, donosi i neke obveze. Što znači kako se može dogoditi da naši vojnici zaista sudjeluju u nekoj misiji. Nazivanje profesionalnih vojnika ‘našom djecom’ na neki način pokazuje i u kakvim vremenima živimo. Ta ‘naša djeca’ su punoljetni ljudi koji sami donose svoje odluke. Tepanje i pretjerana briga za njih jedan je od razloga zašto nam i dio mladih ljudi danas je takav kakav je.
I ako ni zbog čega drugog, upravo zbog toga dobro je što se vratio obvezni vojni rok. Neće nikome škoditi malo škole discipline i radnih navika. Pa, još ako se usput nešto zaradi i upiše koji mjesec u radnu knjižicu, ne vidim tko može biti protiv toga. Treba još jednom naglasiti, većini mladih koji budu služili vojni rok to će biti jedino takvo iskustvo u životu, malo je vjerojatno da će itko od njih sudjelovati u nekoj vojnoj akciji, osim ako ne bude to sam želio. Za to postoji profesionalna vojska, ovo je samo prilika da svi ostali steknu osnove i budu sposobni uskočiti ako slučajno bude zatrebalo. Nadajmo se da nikad više neće…
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.