PIŠE: Ante JUKIĆ
Junak jednog popularnog filma (onaj što bez ikakvog smisla trči uokolo) rekao je kako je život poput bombonijere, jer nikad ne znaš što ćeš dobiti. Slažem se da je život nepredvidljiv, no, iskreno, ova usporedba mi je pomalo glupa. Kod bombonijere znaš što ćeš dobiti, barem ako si dovoljno pismen i sposoban pročitati deklaraciju na omotu. Ako bi već morao život usporediti s nečime, onda bi to bilo upravo ovo o čemu pišem. Izvana sve lijepe i privlačne, o svakoj slušaš samo najbolje, ali ono iznutra možeš spoznati tek nakon što doneseš odluku. A ona, pokaže li se pogrešnom, ostavlja trajne posljedice. Fizičke, psihičke, pa ako baš hoćete, i financijske.
Gotovo svaki si je čovjek u jednom trenutku života postavio pitanje iz naslova, no rijetki mogu reći kako su pogodili, kako je to baš ona koju su tražili. Jednom riječju, savršena. Većina će se ipak morati pomiriti s realnošću, prihvatiti njezinu nesavršenost i voljeti ju takvu kakva je. I ne, nemojte slušati one koji vam kažu: „Ma što toliko brineš oko toga, ako ti se ova ne bude sviđala, uvijek postoji druga. Naći ćeš ti već jednom svoju iz snova“. Ljudi koji tako razmišljaju su površni i sebični, nisu spremni podnijeti žrtvu. Njima su na pameti samo oni sami, cijeli njihov svijet vrti se oko njih.
Umjesto da slušaš savjete takvih plitkih ljudi, umjesto da olako odbacuješ svoje odabire i neprestano tražiš bolju, radije si prije ovako važne odluke uzmi vremena, prizovi u pomoć sve svoje znanje i životno iskustvo. Ako ti ni to nije dovoljno, ne stidi se pitati za savjet starije, mudrije i iskusnije od sebe, one koji su to već prošli i koji znaju kakva je velika odluka pred tobom. Neki ljudi su preponosni da bi tražili savjet, a meni je to tako teško shvatiti. Nisi ništa manji čovjek ako priznaš svoju ograničenost; dapače, u tome se ogleda tvoja veličina. Zapamti, skromnost i poniznost daruju se velikima, teško je biti skroman i ponizan kad si nitko i ništa.
Ipak, i kad učiniš sve što si trebao učiniti, uvijek ti na umu treba biti kako nikakve garancije nema, a nama ljudima to nije lako priznati. Mi volimo imati sve pod kontrolom, ne osjećamo se dobro kad je nešto izvan našeg dosega. No, druge nam nema. U jednom trenutku moramo ‘presjeći’, odvažiti se i reći: „To je ta“. Ovakve trenutke neizvjesnosti i iščekivanja proživljavam i ja svakog ljeta, najmanje dvaput tjedno, a nekad i češće. I osjećam se isto onako kako se u ovakvim situacijama osjećaju i svi ostali. Hrabrim se i tješim spoznajom kako sam dao sve od sebe, kako sam sav svoj trud i životno iskustvo stavio u službu uspjeha, ali svjestan da to možda neće biti dovoljno. Kao što dovoljni možda neće biti ni savjeti onih koji po tom pitanju imaju puno više iskustva od mene, koji su ovakve situacije prošli nebrojeno mnogo puta. Čak i oni koji se time bave cijelog života, ne mogu mi sa sigurnošću reći kako će moja potraga za onom savršenom završiti.
Zaista, kako izabrati pravu lubenicu?
