✍️ Tea KEMEŠIĆ
Kada sam prije nekoliko mjeseci dobila poziv na svadbu svoje prijateljice u Vijetnamu, znala sam da će to biti posebno iskustvo. Nakon gotovo devet godina života u Vijetnamu vidjela sam mnogo toga, ali nikada prije nisam bila dio vijetnamskih svatova iznutra.
I nisam bila samo gošća. Tako je, moji prvi vijetnamski i odmah vatreno krštenje!
Mlada me zamolila da budem jedna od djeveruša, što je za mene bilo posebno jer sam tako imala priliku vidjeti sve ono što gosti inače možda ni ne primijete – od okupljanja obitelji večer prije, tradicionalne ceremonije u njezinoj roditeljskoj kući pa sve do velikog slavlja s nekoliko stotina uzvanika.
A najbolji dio? Moja prijateljica nije imala jednu, nego čak dvije svadbe.
Prvu je organizirala u svom rodnom gradu Hueu, u središnjem Vijetnamu, gdje njezini roditelji i danas žive. Dva mjeseca kasnije organizirali su i drugu svadbu u Ho Chi Minhu, odakle je njezin suprug i gdje danas zajedno žive.
Meni je već sama ideja o dvije svadbe bila fascinantna. Kod nas je dovoljno organizirati jednu, a i nakon nje mnogi mladenci kažu da im treba godišnji odmor. U Vijetnamu, međutim, nije neobično imati dvije proslave ako mladenci dolaze iz različitih gradova.
Večer prije svadbe: upoznavanje obitelji uz Google Translate i pivo
Svadba u Hueu bila je u subotu, ali sve je zapravo počelo večer prije. U petak navečer okupila se uža obitelj i nekoliko najbližih prijatelja na večeri. Bila sam jako počašćena što su me pozvali jer sam imala priliku upoznati njezinu obitelj i provesti večer s ljudima koje moja prijateljica poznaje cijeli život.
Predsvadbena večer u društvu ljudi od koji se nitko ne služi engleskim… Ma može, izazov prihvaćen! Nakon toliko godina u Vijetnamu navikla sam da Google Translate ponekad postane sasvim ozbiljno sredstvo komunikacije. Malo ja prevedem nešto na vijetnamski, malo oni meni na engleski, svi se smijemo kad prijevod ispadne potpuno besmislen i nekako se na kraju ipak razumijemo.
Vijetnamci su nacija koja baš voli pivo. Kako sam ja bila jedina žena koja je pila pivo, brzo su me smjestili za stol s muškim dijelom obitelji. Iako nismo pričali istim jezikom, to nikome nije predstavljalo problem – uz pivo, zdravice i malo Google Translatea razgovor je nekako ipak tekao. A kada su saznali da sam iz Hrvatske, komunikacija je odjednom postala puno lakša. Kod mlađih je prva asocijacija na Hrvatsku gotovo uvijek Luka Modrić, dok će stariji, osobito oni 65+, puno prije spomenuti Davora Šukera, a nerijetko i Jugoslaviju.
Sašili su mi Ao Dai za svadbu
Budući da sam bila jedna od djeveruša, za svadbu sam dobila sašiveni Ao Dai, tradicionalnu vijetnamsku odjeću koju žene nose u posebnim prigodama. Sve djeveruše bile su odjevene jednako, dok su djeveri nosili mušku verziju Ao Daija u bojama koje su odgovarale našim haljinama.
Večer prije svadbe isprobala sam svoju haljinu kako bismo bili sigurni da sve odgovara. Mladenka nam je, osim toga, pripremila i prekrasan poklon – ručno izrađene torbe koje je dala svim svojim najbližim prijateljicama. Mladenci su me također smjestili u lijep hotel s ostatkom njihove uže obitelji.
Svatovi počinju u kući mlade
Sljedeće jutro svi smo se okupili u kući mlade oko devet. U dvorištu kuće bio je postavljen veliki stol za kojim su kasnije sjedili mlada, mladoženja i njihovi roditelji. Mi, djeveri i djeveruše, čekali smo na ulazu na dolazak mladoženje i njegove obitelji. Donijeli su darove koje su smjestili oko glavnog stola, a zatim je mlada sišla kako bi ceremonija mogla početi.
Cijeli događaj vodila je osoba koja je pozdravljala uzvanike i najavljivala pojedine dijelove ceremonije, nešto slično našem “čaji”.
Nakon uvodnog dijela slijedilo je darivanje mladenaca. Roditelji su prvo kitili mladu nakitom, a zatim i mladoženju. Uz nakit su im darovali i novac. Nakon toga, naravno, slijedilo je fotografiranje nas, djevera i djeveruša, a zatim i cijele obitelj.
400 gostiju i kuverte s novcem na ulazu
Nakon ceremonije u kući otišli smo u svadbenu salu gdje su nas čekali ostali gosti. Na svadbi je bilo oko 400 ljudi.
Kako su gosti dolazili, na ulazu su ostavljali kuverte s novcem u za to predviđenim kutijama. Novac je i ovdje glavni svadbeni poklon, ali ono što me posebno zanimalo bilo je koliko mladenci zapravo mogu očekivati od gostiju. Kada sam kasnije razgovarala s prijateljicom, objasnila mi je da se cijena po stolici/osobi na ovakvim svadbama kreće otprilike između 23 i 46 eura, ovisno o mjestu i vrsti svadbene sale. Gosti uglavnom daju barem toliko, ali mladenka mi je rekla da rijetko tko može dati više od toga. Za razliku od naših svatova, mladenci uglavnom ne računaju na to da će na kraju nakon što sve plate imati višak novca.
Torta je samo za fotografiranje
Jedna od stvari koja mi je bila posebno zanimljiva bila je svadbena torta. Mladenci su ušli u salu, nazdravili šampanjcem sa svojim roditeljima i zatim zajedno rezali veliku tortu na tri kata. Sve je izgledalo potpuno kao na svadbi kakvu bismo mogli vidjeti kod nas. Osim jednog detalja.
Od sva tri kata samo je gornji bio prava torta. Ostatak je služio uglavnom za dekoraciju i fotografiranje. Torta se zapravo nije rezala i dijelila gostima kao kod nas. U Vijetnamu kolači i svadbene torte jednostavno nemaju istu ulogu kakvu imaju na našim svadbama, pa je ovaj dio više simboličan i služi za fotografiranje.
Nema prvog plesa, nego performansa i karaoka
Hrana se posluživala u pet sljedova, a dok smo večerali, na pozornici su nastupali profesionalni plesači. Umjesto prvog plesa mladenaca, koji je kod nas jedan od glavnih trenutaka večeri, imali smo pravi mali plesni nastup. Nakon toga krenule su karaoke. I to ne samo nekoliko pjesama za zabavu. Gosti su mogli doći na pozornicu i zapjevati pred svih 400 ljudi.
Ako ste ikada bili u Vijetnamu, onda vas vjerojatno neće iznenaditi činjenica da su karaoke ovdje praktički dio nacionalnog identiteta. Pjevaju se kod kuće, u restoranima, na zabavama, a očito i na svadbama. Uz karaoke organizirane su i razne igre – nešto poput tombole i pogađanja pjesama – a pobjednici su dobivali poklone.
Mladenci su za to vrijeme gotovo neprestano obilazili stolove, pozdravljali goste, nazdravljali s njima i fotografirali se. Tijekom cijele proslave nisu niti jednom sjeli, a kamoli jeli hranu koja je bila poslužena.
Dva i pol sata svadbe
Ono što me možda najviše iznenadilo bilo je trajanje cijele svadbe. Nakon otprilike dva i pol sata sve je bilo gotovo. Nema benda koji svira do jutra. Nema višesatnog plesa. Nema onog trenutka kada u četiri ujutro više nitko ne zna koju pjesmu bend svira, ali svi je pjevaju kao da im život ovisi o tome. Gosti su polako počeli odlaziti, sala se praznila i svadba je jednostavno završila.
Kad sam joj kasnije pričala kako izgledaju svatovi kod nas, od višesatnog slavlja i plesa do jutra pa sve do toga da mladenci često očekuju da će veliki dio troškova, ako ne i sve, pokriti novac koji dobiju od gostiju, neke su joj stvari bile gotovo nevjerojatne.
Njoj je, s druge strane, bilo jednako teško zamisliti da bi netko mogao izdržati svadbu koja traje cijelu noć. Nakon dva i pol sata njihovog slavlja već je bila potpuno iscrpljena, a čekala ju je još jedna svadba u Ho Chi Minhu.
Mislim da je upravo to ono što najviše volim kod života u drugoj zemlji. Možeš misliti da znaš kako izgleda nešto tako univerzalno kao što je svadba, a onda odeš na jednu u drugom dijelu svijeta i shvatiš koliko se običaji, očekivanja i način slavlja mogu razlikovati.
A meni je posebno drago što ovu nisam doživjela samo kao gošća. Uživala sam u proslavi ljubavi meni dragih ljudi, dobila prekrasni Ao Dai, postala djeveruša, upoznala njezinu obitelj i na nekoliko sati postala dio jedne vijetnamske svadbene priče.
Ako vas zanima kako je sve to izgledalo i uživo, na mojim profilima možete pronaći videe sa svadbe, ali i još mnogo videa i informacija o životu, radu i putovanjima u Vijetnamu.
Instagram i Tik Tok: @wandering_teaa
Facebook: Vietnam Nomad