✍️ dr. sc. Milica BENIĆ
Prijateljica kojoj smo godinama povjeravali najintimnije stvari odjednom ih upotrijebi protiv nas. Kolega kojem smo pomagali dok mu je bilo potrebno okrene nam leđa čim mu više ne trebamo. Partner učini ono za što bismo se zakleli da nikada ne bi.
Prvo dođe šok.
A onda počnemo vraćati film.
Sjetimo se zajedljive rečenice od prije nekoliko mjeseci. Zaboljela nas je već tada, ali smo pomislili: „Ma nije tako mislila.“ Šale na naš račun nakon kojih nam nije bilo do smijeha.
Neobične hladnoće kada nam je nešto dobro krenulo. Povjerenja koje je već jednom bilo iznevjereno, ali ne toliko da bismo zbog toga prekinuli odnos.
Ne zaboli nas samo ono što nam je netko učinio.
Pogodi nas spoznaja da je znakova bilo i prije.
„Kako to nisam vidjela?“
Zapravo, nešto smo i vidjeli. Samo smo gledali dijelove, a nismo vidjeli sliku.
Svaki je zasebno imao prihvatljivo objašnjenje. Imala je loš dan, nespretno se izrazila. Takav joj je humor. Ima svojih problema. Ja sam valjda preosjetljiva. Nećemo zbog svake sitnice preispitivati prijateljstvo, vezu ili odnos s kolegom.
Tako jedan događaj ostane u jednoj ladici, drugi u drugoj.
Zašto ih ne povežemo ranije?
Početkom devedesetih psihologinja Jennifer Freyd počela je razvijati teoriju traume izdaje, pokušavajući razumjeti kako čovjek može teško prepoznati ono što mu čini osoba kojoj vjeruje i koja mu je važna. Što nam je odnos važniji i što više o njemu ovisimo, teže može biti vidjeti da osoba od koje očekujemo sigurnost istodobno može biti izvor povrede.
Freyd je takvu pojavu nazvala betrayal blindness – sljepoća za izdaju. Ideju je razvijala proučavajući teške oblike izdaje i zlostavljanja, ali se pojam primjenjuje i izvan takvih okolnosti.
U svakodnevnim odnosima situacije najčešće nisu ni približno tako drastične.
Ova ideja pomaže razumjeti zašto je lakše pronaći opravdanje za jedan neugodan postupak nego prihvatiti da osoba kojoj vjerujemo možda nije onakva kakvom smo je smatrali.
Jer ako povežemo znakove, mijenja se mnogo više od našeg mišljenja o jednom događaju.
Moramo preispitati osobu, odnos i vlastito povjerenje u njega. Pritom se otvara i pitanje što ćemo sada učiniti. Jednu ciničnu rečenicu možemo pripisati trenutku. Tek kada ju povežemo s drugim događajima, počinjemo drukčije gledati cijeli odnos.
Zato možemo osjećati nelagodu, a ipak nastaviti piti kave, slaviti rođendane, raditi zajedno ili spavati u istom krevetu.
Nešto smo vidjeli. Samo još nismo razumjeli što zapravo gledamo.
Jedna neugodna situacija još ne govori mnogo o cijelom odnosu. Bliski ljudi znaju biti zavidni, sebični ili nepravedni. Kažu nešto što zaboli, pogriješe u procjeni, razočaraju nas. I mi činimo isto drugima.
Važan je obrazac.
Kada ga napokon prepoznamo, počnemo se pitati kako nam je toliko toga promaknulo.
Tu prema sebi znamo biti nemilosrdni.
S današnjim znanjem vraćamo se starim razgovorima i čudimo se kako nam sve nije bilo jasno. Ono što sada izgleda kao očit znak tada je bila jedna rečenica, jedan pogled ili osjećaj nakon susreta da nešto nije bilo kako treba.
Sada znamo kako se priča nastavila.
Zato izdaja ne poljulja samo povjerenje u drugoga. Može poljuljati i povjerenje u vlastitu procjenu. Počnemo se pitati jesmo li bili naivni i kako smo mogli toliko pogriješiti u nekome koga smo dobro poznavali.
Nismo nužno bili slijepi. Neke smo stvari vidjeli, neke slutili, ali još nismo znali što znače.
Danas vidimo cijelu sliku. Tada smo imali samo njezine dijelove.