Nađete se s prijateljicom na kavi. Niste se vidjele nekoliko tjedana i baš vam je drago što ćete napokon malo porazgovarati.
„Kako si?”, pita vas.
Krenete odgovoriti, ali ona se baš tada sjeti svoje susjede Mare i počne vam pričati o njezinoj zimnici. Priča se ubrzo proširi na Marina unuka koji je došao iz Njemačke i njezinu kćer koja je bila kuma na svadbi. Dok se snađete, već znate koliko je Mara napravila teglica ajvara, gdje joj radi unuk i zašto je nastala rasprava oko svadbenog poklona.
Ne poznajete nikoga od njih.
Prijateljica vas gleda ravno u oči, gotovo hipnotički, poput zmije Kaa iz Knjige o džungli. Samo što vas ne pokušava uspavati, nego zadržati kao publiku. Pokušate nešto reći, ali ona vas prekine: „Čekaj, samo da ti još ovo ispričam!”
Sat vremena poslije zadovoljno kaže: „Baš smo se lijepo ispričale!”
Vi shvatite da niste uspjeli ispričati gotovo ništa.
Došli ste na kavu željni razgovora, a našli se u ulozi slušatelja tuđeg monologa. Pritom nije nužno riječ o hvalisanju ili sebičnosti. Prijateljica, čini se, i ne primjećuje da vam nije ostavila prostora da nešto kažete.
Nekim ljudima govoriti znači i rasteretiti se. Tijekom dana nakupi im se toliko doživljaja, sitnih nezadovoljstava i događaja da ih jedva čekaju nekome prepričati. Dok govore, sređuju vlastite misli i dojmove. Jedna ih priča podsjeti na drugu, druga na treću, pa se od susjede Mare stigne do godišnjeg odmora, problema na poslu i obiteljskog ručka prošle nedjelje.
Njima je nakon takvog druženja lakše. Napokon su sve izgovorili. Ali jesu li se pritom doista povezali s osobom koja ih je slušala?
Potreba za društvom nije isto što i sposobnost za bliskost. Možemo silno željeti nečiju prisutnost, a da se pritom gotovo i ne zapitamo kako je toj osobi. Želimo da nas netko čuje, razumije i prati našu priču, ali zaboravljamo da i on ima svoje brige, osjećaje i potrebu da nešto podijeli.
U takvim razgovorima nedostaje ono što nazivamo razgovornom uzajamnošću. Sugovornik ne prati naše reakcije i ne ostavlja nam prostora da dovršimo misao. Čak i kada nas nešto pita, naš odgovor posluži mu kao povod za novu vlastitu priču.
Kažete, primjerice, prijateljici da vas nešto brine na poslu.
„Joj, nemoj mi govoriti o poslu! Nije to ništa. Da ti čuješ što se kod nas događa!”
Sljedećih dvadeset minuta slušate o njezinoj šefici. Vaša briga ostala je negdje na početku razgovora.
Sociolog Charles Derber popularizirao je pojam konverzacijskog narcizma za sklonost da razgovor neprestano vraćamo na sebe, umjesto da se zainteresiramo za ono što druga osoba pokušava reći.
Iza takvog ponašanja može stajati i usamljenost. Nekome tko nema mnogo prilika za blizak razgovor druženje postane rijetka prilika da napokon bude saslušan.
Dok smo zaokupljeni vlastitom potrebom da nas netko sasluša, promakne nam da istu potrebu ima i osoba preko puta nas.
Razgovor o svakodnevnim sitnicama može biti zabavan i povezivati ljude. Nije važno govorimo li o velikim životnim pitanjima ili o susjedi Mari i njezinoj zimnici. Važno je pokazati zanimanje i za ono što nam drugi želi reći.
Nije dovoljno pitati „Kako si?” ako ne zastanemo da čujemo odgovor.
Možemo s nekim provesti sate u razgovoru, a kući se vratiti s osjećajem da nas nitko nije čuo.
Jedna osoba odlazi zadovoljna jer je sve ispričala. Druga odlazi usamljena jer nije imala priliku reći kako je.