PIŠE: Ante JUKIĆ
Kažu da u Europi postoji država stara 30-ak godina u kojoj je na vlasti stranka koja je odigrala i najvažniju ulogu u njezinom osamostaljenju i mnogim žrtvama plaćenom oslobađanju iz režima kojim je bila okovana gotovo pola stoljeća. Štoviše, ne samo da je trenutno na vlasti, nego je tamo provela i najveći dio vremena još uvijek relativno kratkog života spomenute države.
Dotična stranka, kažu dalje, u toj državi ima status poput Juventusa u Italiji. Znate ono, kao nitko ih ne voli, stalno ih se za nešto proziva, insinuiraju se kojekakve nečasne radnje, postoje čak i neke službene presude, a oni opet imaju uvjerljivo najviše navijača u svojoj zemlji.
Ime te stranke na prvi pogled je generičko i ne pretjerano kreativno, no kad ga malo bolje proanalizirate, vidjet ćete kako je to ime zapravo vrlo moćno. Tri su slova u tom akronimu. Prvo se odnosi na državu, treće naglašava zajedništvo, a ono između njih ističe demokraciju kao najveću vrijednost te stranke.
Bolji poznavatelji zbivanja u toj državi reći će kako je dotična stranka za vrijeme Domovinskog rata i u prvim godinama nakon osamostaljenja imala status nacionalnog pokreta, ali je protokom vremena skrenula s tog kursa. Žešći kritičari idu korak dalje i smatraju kako se prvo slovo akronima treba zamijeniti onim glavnog grada unije kojoj ta država pripada, dok simpatizeri i članovi stranke sve stavljaju u kontekst i naglašavaju kako, kad ste dio neke zajednice, neminovno gubite dio autonomnosti.
Po njima, članstvo u spomenutoj uniji vjekovni je cilj tog naroda, i ono nema alternativu. Simpatizeri, članovi i glasači te stranke progutat će i razne neprirodne koalicije, poteze i odluke koje se kose s vrijednostima kojima se stranka deklarativno diči, jer, kažu oni, politika je umijeće mogućeg. Kako god, stranka usprkos bujajućim nanosima globalizma još uvijek donekle ima nacionalnu crtu, pa to prvo slovo nije upitno. Barem zasad.
Treće slovo pogotovo se ne dovodi u pitanje. Ako nešto ta stranka ima, kažu, ima zajedništvo koje najbolje oslikava izborna disciplina. Čak i kad postoje unutarstranačke nesuglasice i trzavice, jednom kad dođe dan izbora sve se to stavlja u stranu i svi dišu kao jedan. A pošto se radi o stranci s najvećim brojem članova, to je uglavnom dovoljno za pobjedu. Njih ne zanima je li nedjelja ili srijeda, je li vrijeme lijepo ili ružno, ne zanimaju ih nužno ni imena kandidata. Stranka je ispred svega. Nema što, ako je zaista tako, na posljednje slovo akronima nema ni najmanje zamjerki.
I ostalo nam je, tako, još jedno slovo, ono središnje. Dok su mi pričali o toj stranci, pa još rekli kako je ona dio nekakve grupacije koja sebe naziva pučanima i demokršćanima, bio sam uvjeren kako je demokracija u nazivu stranke najmanje sporna. Dapače, ruku bih stavio u vatru da je ta stranka vrelo i simbol demokracije u toj državi. Bilo bi stvarno glupo, da ne kažem licemjerno, kad ne bi bilo tako. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog primjera i putokaza koji moraš biti ostalima.
Međutim, ono što sam tad čuo, ostavilo me bez riječi. Kažu da unutarstranački izbori kod njih već godinama zapravo nisu izbori. Ne zato što nemaju svi članovi pravo glasa; imaju, nego zato što je to pravo beznačajno. Postoji, naime, tako kažu, samo jedan kandidat za kojeg se može glasovati. Ti nazovi izbori zapravo su samo okupljanje na kojem se članovi stranke malo provesele i formalno potvrde ono što već unaprijed zna se.
„Pa kako, kako je to moguće? Gdje je tu demokracija? Je li moguće da se među tolikim brojem članova ne može naći njih nekoliko koji bi iznijeli svoje programe i suprotstavili ih onom aktualnog predsjednika? Barem jedan takav da ne postoji?“, pitam ja.
Ne, kažu, kod njih ti je to jednostavno tako. Dok je predsjednik na vrhuncu, svi mu se klanjaju i aklamacijom ga biraju, nitko neće ni zucnuti. A kad napravi krivi korak i kad postane uteg stranci, preko noći ga se jednako tako odreknu i šutnu niz stepenice. I onda opet aklamacijom izaberu novog, a za ovog starog se nakon deset dana zaboravi i da je postojao.
Toliko su usavršili taj model, da bi ga bez problema mogli patentirati. Članovi uopće ne moraju razmišljati, stranka je ta koja to čini umjesto njih. Bila je, navodno, jedna koja je ni kriva ni dužna postala predsjednicom, da je to bilo smiješno za gledati. Vjerojatno se polovici onih koji su sudjelovali na tim ‘izborima’ prevrtalo u želucu, ali sve je i u tom slučaju okončanom jednoglasnom odlukom.
I ovaj aktualni im predsjednik je posebna priča. On se, navodno, učlanio u stranku praktički netom prije nego je ustoličen za predsjednika. Čovjek je veći dio života proveo izvan države, onda se samo odjednom vratio i došao na čelo te stranke. Ali, sve je to navodno, nemojte to uzimati zdravo za gotovo.
I što reći kad čujete nešto ovako, koju poruku poslati? Iskreno ću vam reći, ja ne vjerujem u ovu priču. Jednostavno, ne vjerujem. Izbori s više ponuđenih kandidata su temelj demokracije. Ako toga nema, demokracija koju nosite u imenu samo je pusto slovo na papiru. Netko će reći, to je njihova unutarstranačka stvar. Ako njima odgovora i ne smeta, zašto se čovjek ‘izvana’ uopće zamara time?
Strogo tehnički gledano, to je točno, ali postoji, ili barem bi trebala postojati, i nekakva odgovornost prema široj zajednici. Pogotovo ako ste tolika politička snaga. Ne možete biti licemjerni i dvolični, ne možete se dičiti pluralizmom i demokracijom, a onda gaziti temeljne principe iste. To mi jednostavno ne drži vodu, posebno ako su se ta država i narod desetljećima borili upravo za izlazak iz sistema gdje demokracije nije bilo. Kakav bi to apsurd bio.
I zato, što više razmišljam o ovome, sve sam uvjereniji kako ta država ne postoji. To je netko sigurno izmislio.