Siniša Glavašević hrvatski je novinar, publicist i prozaik koji je mučki ubijen na današnji dan 1991. godine na zloglasnoj Ovčari, nakon sloma vukovarske obrane. Do zadnjega dana izvještavao je o ratnim zbivanjima u Vukovaru, a posljednji put u eter Hrvatskog radija Vukovar javio se 18. studenog 1991. godine, kada je agresor već ulazio u grad.
Mladen Kevo, njegov kolega po peru, bivši ratni izvjestitelj Glasa Slavonije i aktualni kolumnist ovoga portala, 12. prosinca 1991. godine, kad još Sinišina sudbina nije bila rasvijetljena, ali se naslućivalo najgore, napisao mu je oproštajno pismo koje se nalazi u prologu Kevine knjige „Rat za Hrvatsku – Istočnoslavonska ratna kronika”. Ono što je te prosinačke srijede Kevo zapisao, ove srijede objavljujemo kao In memoriam simbolu hrvatskog ratnog novinarstva i jednom od heroja Domovinskog rata…
Siniša,
obraćam Ti se tako, iako se nikada nismo upoznali, jer drugačije ne mogu. Obraćam Ti se 12. prosinca godine krvave Hrvatske 1991. u trenutku kada nitko od nas, Tvojih kolega po struci i pozivu, kada nitko od građana Hrvatske ne zna jesi li još živ, a kada se već sluti najgore. Obraćamo Ti se svi mi koji smo te slušali mjesecima preko Hrvatskog radija Vukovar, svi koji smo strahovali i bdjeli nad vukovarskom dramom, nad vukovarskim hrvatskim pukom, nad njegovim legendarnim braniteljima i nad ratnoizvjestiteljskom ekipom Hrvatskog radija Vukovar. Ako postoji hrvatska istina, onda je njezino ime VUKOVAR, ako postoji hrvatska patnja i bol i nada i strepnja, onda ste to VI koji ste TADA bili TAMO.
Pišem ti jedne maglovite zimske srijede, u danima kada ljudi izvan Lijepe naše kite svoje gradove, nabavljaju novogodišnje jelke i kada čekaju Božić i Novu godinu. Novu godinu…
Pišem Ti dok tvoja i moja i naša Lijepa naša još krvari, dok hrvatska mladost svojom krvlju još zalijeva hrvatsku grudu, jer Zapad će nas priznati. Ali, hrvatske krvi još nije dovoljno proliveno. Poručili su nam s one strane Atlantika da ”treba još malo”. Pišem ti sa suzom u oku. Prvi put pišem tekst sa suzom u oku (i s profesionalne točke našeg poziva nestalo je ”potpune objektivnosti”). Pišem Ti subjektivno i tome se ne mogu otrgnuti, unatoč svom naporu. Pišem, jer osjećam grižnju savjesti zbog Tvoje sudbine. Jer znam što si i koliko učinio za VUKOVARSKU ISTINU, koja je postala HRVATSKA ISTINA. Ogorčen sam i ponižen saznanjem da nakon svega nismo našli načina da ti osiguramo da nakon vukovarskog pakla udahneš malo hrvatskog zraka, pogledaš u plavo hrvatsko nebo, da se odmoriš od svega i čekaš dan kada ćemo slobodno otići u NAŠ Vukovar. Jer Vukovar će zauvijek biti NAŠ.
Ja sam naslućivao što se može dogoditi. Tu njihovu neizmjernu mržnju osjetio sam i u Vinkovcima. Tu njihovu ”potrebu” da se UBIJA ISTINA. Oni nemaju potrebu ništa dokazivati, njima je mnogo jednostavnije UBITI, ubiti svakoga tko pokuša prikazati što se zapravo događa Hrvatskoj. A Ti si to tri mjeseca činio najbolje od svih nas koji smo izvješćivali s hrvatskih bojišta. Znao sam da te se žele dokopati, znao sam da Tvoj bivši ”direktor” (čije ime zbog moralne čistoće ovoga teksta nije uputno napisati) iz svoje jazbine u Borovu Selu sanja dan kad bi eventualno on ponovno bio ”direktor”. Tebi, Josipu, Alenki, Vesni. No, on to nikada više neće biti. U Hrvatskom radio Vukovaru, odakle god da se on bude emitirao, za takve više nema mjesta.
Ja želim da Ti kažem da sam u Vinkovcima u posljednja tri mjeseca više desetaka puta ”vidio smrt”, da su to isto ”vidjeli” deseci naših kolega po profesiji, ali da si se ti JEDINI, svojom voljom, DRUŽIO sa smrću SVAKODNEVNO. Da si potpuno nadvladao strah, koji je isto toliko ljudska kategorija kao i, primjerice, ljubav. Da si Sve, A sve si Ti podredio tome da istina o Vukovaru prodre u eter, da još jednu večer građani domovinske i iseljene Hrvatske u Kronici dana od TEBE čuju da VUKOVAR NIJE PAO i da potom odu zaspati s tom mišlju i istinom.
Dok god se Glavašević ”čuje” Vukovar se drži, tako je razmišljao prosječno napaćen građanin Hrvatske puna tri mjeseca. I kada mi je jednog dana naš kolega rekao da je upravo razgovarao s tobom telefonom samo njemu znanim linijama, kada mi je Dragan Veselčić iz ”Večernjeg lista” rekao: ”Siniša mi je danas rekao SRETNO, možda se više nikada nećemo vidjeti”, mi smo znali što to znači… Pogledali smo se i nismo rekli ništa. Govorila je šutnja. Tvoja ”linija obrane Vukovara” najduže je izdržala od svih. Tvoj pisaći stroj, Tvoje pero i Tvoj glas, tri mjeseca su zaustavljali srbijanskog osvajača. Ti si ih natjerao da svaki dan govore kako je Vukovar pao i svakog sljedećeg to opovrgavaju i zato smo Ti zahvalni.
Ti si tjednima ”zaustavljao” elitnu beogradsku gardijsku tenkovsku diviziju, tvoja izvješća su ih uništavala i zbog toga želim da ti kažem ono što se ne može napisati. Želim da ti kažem da te NISMO ZABORAVILI, da ti toplo prijateljski, ljudski, slavonski, hrvatski kažem HVALA. Da ti kažem sretno Siniša i zbogom Siniša, mi Te nikada nećemo zaboraviti.
12. prosinca 1991.