PIŠE: Ante JUKIĆ
Naletjeh jučer u gradu na starog prijatelja. Priznajem, skoro sam zaustio „Šta ima?“, ali u zadnji tren sam se suzdržao. Jednostavno sam ga upitao kako je, a on odgovori: „Nije loše.“
Uvijek mi je to bilo fascinantno. Mi smo izgleda toliko podešeni na negativno i loše, da po tome i koncipiramo svoje odgovore. To su nam očito tvorničke postavke, pa kad se slučajno dogodi da nije tako, nećemo reći „Dobro je“, nego „Nije loše“. Naši prijatelji Dalmatinci to su usavršili, oni imaju i skovan izraz za to. Kad vam Dalmatinac kaže kako je nešto neloše, to zapravo znači kako je poprilično dobro. Ali, valjda, slabić si kad to otvoreno kažeš.
Ili ono legendarno „Ne mogu se požaliti“. Opet smo odmah u startu zauzeli poziciju u kojoj se žalimo na nešto, no, eto, zateklo nas je. Praktički se ispričavamo zato što se ne možemo požaliti. Čini mi se kako dobar dio ljudi danas ima strah od dobroga, jer to ruši njihovu sliku života koji je loš i u kojem se neprestano moraš na nešto žaliti. Njihov domaći teren su loše i negativno, sve drugo ih ljuti i izbacuje iz takta.
Za sve takve iz ‘klase pesimist’ imam jednu dobru vijest. Ne bojte se, nikad neće biti toliko dobro, da se na nešto nećete moći žaliti. Uvijek će biti materijala, možete nemirno spavati.
Eto, toliko za ovaj, pretposljednji dan godine, neću previše duljiti. Mogla je ova ’25., doduše, biti i gora, ali što je, tu je. Ne može uvijek biti kako mi to zamislimo.
Ostanite mi neloše.
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.