PIŠE: Ante JUKIĆ
Srpski mediji puno su pažnje posvetili prosvjedu u Beogradu, ali ni blizu toliko kao naši. Neki ljudi reći će kako u ovom slučaju ne postoje ‘naši’ i ‘njihovi’, kako su sve to isti mediji, no ljudi svakakve gluposti pričaju, ne treba svakog shvaćati ozbiljno. Uglavnom, sve i da ste slučajno htjeli, jučer niste mogli izbjeći ‘iz minute u minutu’ događaje iz naše prijestolnice. Nekima je bilo naporno, ali da se mene pita, moglo je to biti i ažurnije. Znalo je proći i po pet minute bez ‘friških’ novosti…
Koji je točno razlog za ove prosvjede i tko stoji iza njih, ne znam. Sramota priznati u svijetu u kojem svi uglavnom sve znaju, ali što ću. Kao i kod svih ovakvih događaja, postoje neke činjenice i hrpa stvari koje su u sferi nagađanja. Ovdje je bio taj nesretni slučaj s nadstrešnicom koji kod svakog normalnog čovjeka mora izazvati tugu i suosjećanje, a sve nakon toga ostavlja puno prostora za špekulacije. Možda je stvarno sve do studenata, možda su se uključile i neke druge struje, tko će ga znati. Iskreno, nije me previše ni briga, to prepuštam ‘komšijama’, meni je puno zanimljivije pratiti kako se događanja naroda u Beogradu doživljavaju kod nas. Tko je oduševljen, tko pruža svesrdnu podršku, tko u srpskim studentima vidi uzor i iste scene priželjkuje i kod nas…
Naletjeh jučer na jednu paralelu između prosvjeda hrvatskih studenata 1971. godine i ovih aktualnih u Srbiji. Istina, puno je tu sličnosti. U oba slučaja govorimo o prosvjedima, u oba su uključeni studenti. I tu prestaje svaka sličnost. ‘Hrvatsko proljeće’ bila je borba za samostalnost, u državi gdje je demokracija bila samo mrtvo slovo na papiru. Te 1971. godine Hrvati su se borili za svoju državu, za izlazak iz zajednice u kojoj nisu željeli biti. Zanimljivo, iz zajednice sa središtem u Beogradu, prema kojem sad misli lete. Srpski studenti ne bore se za samostalnost, oni imaju svoju državu u kojoj je čovjek protiv kojeg se bore legitimno izabran. Što tko o toj legitimnosti misli, druga je stvar, no to je činjenica. Srbija danas ima mogućnost izbora, koju Hrvati u bivšoj državi nisu imali. Toliko o poveznicama između ‘hrvatskog proljeća’ i ‘srpske zime’.
Postoji još jedna velika razlika između Hrvatske i Srbije. Kod nas su ‘radikali’ ljudi o kojima se priča, ali koji gotovo i ne postoje. Koliko je današnja Hrvatska radikalna država, dovoljno govori činjenica da aktualna vlast u očima mnogih slovi za desničarsku, ponekad čak i ustašku. Eto, koliko smo mi radikalni. U Srbiji, pak, to nije tek fikcija, znamo svi biografiju njihovog čelnog čovjeka, a znamo i kakav stav prema ideji samostalne hrvatske države ima većina tamošnje političke scene i stanovništva. Tamo se političari mogu razlikovati po mnogim pitanjima, no kad je o Hrvatskoj riječ, tu su manje-više svi na istoj liniji. Nema kod njih struktura koji se tope na spomen susjeda, kao što je to kod nas slučaj. Blago rečeno. I većina ovih koji se sad bore protiv Vučića, čini to zbog nekih drugih razloga, a ne zato što nas voli više od njega. Ali, ne bi neki Hrvati bili to što jesu, da neprestano s nekom čežnjom ne gledaju prema Beogradu.
Ove raznorazne ‘zvijezde’, napredno-progresivni ljevičari i mediji su mi jasni. Što se kaže, gdje će suza, nego na oko. Ali, žalosno je vidjeti kako neki ljudi naivno, nakon svih iskustava iz prošlosti, tako olako i bez imalo rezerve prihvaćaju sve što im se nameće kao apsolutna istina iz Srbije. Davno je Zlatan (pjevač, ne nogometaš) u stihove pretočio kako su dobar i glup ista stvar. Ako je to istina, a nema razloga ne vjerovati čovjeku koji je toliko puta pogodio bit, onda u Hrvatskoj ima jako puno dobrih ljudi.
Za kraj sam ostavio jedan komentar koji je jučer, u raznim varijacijama, kružio društvenim mrežama. Kažu ti mudraci: “Svaka čast Srbima na borbi, da smo mi normalna država, tako bi i kod nas bilo“. Što uopće reći na ovo? Ja bih rekao kako je ovo u najmanju ruku nelogično razmišljanje. U normalnoj državi ovakve situacije se ne događaju, što znači da mi možda baš i jesmo normalni. Kad bih baš htio biti ciničan, rekao bih kako sama činjenica da se kod nas ovo ne može dogoditi govori da mi nemamo problema, da je situacija kod nas super i da smo miljama ispred Srbije. Naravno, nije to tako, ima kod nas dosta stvari koje bi trebalo popraviti, ali ima i dosta mehanizama kojima se to može postići. Ovakvi prosvjedi su zadnje opcije, a mi još nismo iskoristili ni one primarne. ‘Ajmo mi za početak malo više izlaziti na izbore, pokrenuti pokoji referendumčić, ima puno toga što se može napraviti, prije nego se izađe na ulice. Neka se Srbi bore kako hoće, imaju pravo na to, ali da ih baš treba gledati kao neki uzor, ne bih rekao.
A ako baš netko želi prosvjede, tko mu smeta biti predvodnik? Zašto ti ljudi, koji stalno dociraju o tome kao bi Hrvati trebali izaći na ulice, ne budu prvi? Što se čeka? Kakav je to apsurd, prozivaš ljude zbog lijenosti i pasivnosti, a ti sam na društvenim mrežama prozivaš? Uz onu nezaobilaznu floskuletinu o tome kako se Hrvati mogu okupiti samo kad dočekuju sportaše? Ovo je stvarno jedna od najnapornijih stvari koja se može pročitati, a nije kako je konkurencija baš mala. Dočeci su ti besmisleni, treba se boriti za nešto veće? U redu, organiziraj i pokreni to nešto što je tebi ključno, a drugima pusti ono što je njima važno. Podržavaj i srpsku neiskvarenu mladost ako želiš, ali u svoje ime.
Kad vidim s kolikim se žarom ovi prosvjedi prate kod nas, ne bi me začudilo da počnemo ovaj 15. ožujka obilježavati i kao neki praznik. U tom duhu, imam i jedan prijedlog. Mogli bi izbaciti 5. kolovoza iz kalendara, i umjesto njega ubaciti ovaj jučerašnji dan…
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.