PIŠE: Ante JUKIĆ
Božić je odavno izišao iz svojih okvira. Prestao je biti (samo) kršćanski, postao je univerzalni. Prigrlio je elemente koji nemaju nikakve dodirne točke s njegovim izvornim značenjem. Umorni od svih mogućih sadržaja koji nam se serviraju za vrijeme ovog ludila, ljudi će često reći kako danas postoje dva Božića, vjerski i svjetovni. Ne bih se složio s time, ja mislim kako postoji i treći.
Prvi Božić je svjetovni. On je dio kulture praktički cijelog svijeta, čak i onih dijelova gdje je dominantan ateizam ili neka nekršćanska religija. Njegova obilježja dobro su nam poznata. Lampice, zvončići, sobovi, potrošačka groznica, Djed Božićnjak, zabave, neumjerenost u jelu i piću.… Svjetovni Božić se kupuje i prodaje, pod njega se gura svašta. To je željno iščekivani praznik na kraju godine u kojem će čovjek otpustiti kočnice i prije svega se prepustiti površnim tjelesnim užicima. Isus Krist se u ovom Božiću gotovo ni ne spominje, možda ponekad tek onako usput, reda radi.
Drugi Božić je tradicionalni, to je onaj koji se obilježava kao blagdan. Najčešći je u kršćanskim zemljama, prvenstveno katoličkim i pravoslavnim. Tradicionalni Božić njeguje kršćanske običaje, ali prihvaća i folklor svjetovnog Božića. Odlazak na svetu misu, pjevanje božićnih pjesama, okupljanje oko blagdanskog stola i posjet dragim osobama, sve su to stvari koje tradicionalni kršćani čine i koje ovom Božiću daju puno veću vrijednost u odnosu na onaj svjetovni. Neki vjernici, nažalost, ovaj Božić smatraju pravim i na njemu se zaustavljaju, tako da nikad ne naprave korak prema onom potpunom, uistinu pravom.
Konačno, postoji i taj treći. To je onaj istinski kršćanski Božić koji se slavi kao svetkovina. On ne odbacuje nužno običaje svog svjetovnog i tradicionalnog brata, ali ih stavlja na sporedno mjesto. U središtu svetkovine Božića je Isus Krist i promišljanje o Božjem utjelovljenju kao događaju koji je promijenio svijet i donio čovjeku spas. Božić sa sobom nosi puno simbolike, ali on je prije svega povijesni događaj, činjenica. Nije bajka. Nažalost, izraz ‘Božićna bajka’ udomaćio se čak i u kršćanskim zemljama, što baš zvuči apsurdno. Ako je Božić bajka, ako se Bog nije utjelovio, pa onda i uskrsnuo, onda kršćanstvo, a s njim i sam Božić, nemaju smisla. Logično je kako ovaj Božić nema mjesta u nekršćanskim zemljama, no tužno je vidjeti kako i kršćani sve više u drugi plan guraju svetkovinu i prednost daju Božiću blagdanu i prazniku.
Lijepo je za Božić družiti se s najmilijima, darovati bližnjeg, zajedno se smijati i veseliti. Nema ništa loše ni u dobrom zalogaju i kapljici, uostalom, i sam Krist je rekao da svatovi ne mogu tugovati dok je zaručnik s njima. No, to su sve stvari koje možemo činiti svaki dan. No, 25. prosinca je dan kad bi istinskom kršćaninu u prvom planu trebalo biti razmišljanje o Božjem utjelovljenju i onome što to za čovjeka konkretno znači. Tek tad kršćanin može reći kako je istinski proslavio svetkovinu Božića.
Tri su, dakle, Božića u današnjem svijetu. Svjetovni, tradicionalni i kršćanski. Praznik, blagdan i svetkovina. Tri su i razine na kojima se Božić slavi. Svjetovni se slavi isključivo na tjelesnoj razini i donosi zadovoljstvo. Tradicionalni pridodaje emocionalnu dimenziju i donosi sreću, dok kršćanski Božić objedinjuje duh, emocije i tijelo, i to nužno tim redom. Te donosi ispunjenost, mir i spokoj. Možemo reći, za svjetovni Božić dovoljni smo sami sebe, za tradicionalni nam treba bližnji, dok u kršćanskom tražimo Boga.
Svatko bira svoj Božić, sam odlučuje što će uzeti sa stola. I doslovno, i figurativno. Vjerniku bi na prvom mjestu trebao bi Božić svetkovina, oko njega bi sve trebalo vrtjeti. To, naravno, ne znači kako ne treba uzeti ni ponešto od blagdana i praznika, ali oni u životu vjernika nikad ne bi smjeli preuzeti glavnu ulogu.
A sad me ispričajte. Odoh obući džemper, nabiti kapu od Djeda Božićnjaka, pa ću malo na Advent najesti se ‘dubai fritula’, popiti vina i uživati u treštanju zvučnika i blještavilu lampica. Pa onda tako smiren i spokojan zaleći na kauč i pogledati ‘Sam u kući’…