PIŠE: Ante JUKIĆ
Tema maksimirskog i(li) općenito stadiona u Zagrebu klasik je hrvatske političke, sportske, pa i društvene scene. To je jedan od onih projekata, u koje neće povjerovati, sve dok konačno ne vidite bagere. A možda čak ni tada. Ipak, ovo sad izgleda ozbiljno, tako da bi za nekoliko godina trebali dočekati jedan od najiščekivanijih objekata hrvatske povijesti.
Htio bih nešto reći odmah na početku. Za mene ovaj aktualni maksimirski stadion nije ruglo, kako ga neki s podsmijehom vole nazivati. Jasno je kako neke stvari kod njega ne zadovoljavaju današnje standarde, ali ono što je za nogomet najvažnije, na vrhunskoj je razini. Od travnjaka, do svlačionica i općenito interijera. Iskreno, u vremenima kad stadioni postaju sve više generički, slični jedan drugome, ima taj Maksimir neku svoju dušu i priču. Kao i Poljud, kao i Kantrida. Uvijek će mi takvi stadioni biti draži i ljepši od nekakve glamurozne svjetleće arene. Toliko o tom ‘ruglu’ i onima koji posprdno govore o Maksimiru.
Naravno, to ne znači kako Zagrebu i Hrvatskoj ne treba novi stadion. Treba itekako, ali prvenstveno zbog nas samih. A ne zato kako se ne bi više sramotili pred drugima, kao što često znamo čuti. Ne možemo se mi maknuti od tog našeg podaničkog mentaliteta i kompleksa manje vrijednosti. Uvijek nam je važnije što drugi misle o nama.
Nažalost, niti vijest o izgradnji novog stadiona, nije mogla proći ‘glatko’. Tako je to kod nas, uvijek se moraju javiti nekakve kontroverze, čak i tamo gdje ih stvarno ne bi trebalo biti. Ako ništa drugo, tu je politika. O tome ovom prilikom ne bih. Znamo svi kako se pojedine najave i projekti koriste u političke svrhe, za skupljanje tih famoznih poena, ali ako ćemo u svemu tražiti nekakvu skrivenu namjeru, nećemo daleko stići. Uvijek će biti nekakvi izbori, uvijek će nekome nešto odgovarati, pa tako vjerojatno i ovaj stadion. Ali, što sad, hoćemo li na svaki projekt odmahnuti rukom, zato što bi netko na njemu mogao profitirati? Glupost, nema smisla.
Jednako kao što nemaju previše smisla ni neki komentari, koji u ovome vide ‘šaku u oko’ ostalih dijelova Hrvatske. Jer, eto, stadion u Zagrebu će se financirati i iz državnog proračuna, a njega pune stanovnici cijele Hrvatske. Tom logikom, svaka državna investicija bila bi upitna, uvijek bi se mogao javiti netko tko se osjeća izigranim. Pa, je li baš toliko sporno što država sudjeluje u izgradnji kapitalnog projekta u glavnom gradu? Projekta od kojeg će posredno ili neposredno imati koristi svi dijelovi Hrvatske? Na kojem će utakmice gledati svi, a ne samo Zagrepčani? Problem bi bio kad bi država izgradila stadion i onda predala ključeve jednom klubu, u ovom slučaju Dinamu, s riječima: „Izvolite, ovo je poklon, stadion je samo vaš. Radite s njim što hoćete“. Novi stadion neće biti Dinamov, kao ni što ovaj aktualni Maksimir nije. Plavi će ga koristiti, ali na njemu će moći igrati i drugi klubovi. U konačnosti, na njemu će igrati i reprezentacija, hrvatska, a ne zagrebačka.
Spominje se kako je ovim projektom nanesena nepravda Rijeci i Osijeku, koji su sami napravili nove stadione, bez ‘injekcije’ iz državnog proračuna. Ovo samo pokazuje kako neki ljudi potpuno krivo razmišljaju. Riječani i Osječani napravili su odličan posao, za svaku pohvalu, i baš zbog toga ne bi na ovo trebali gledati negativno. Njihovi stadioni su samo njihovi, i oni imaju priliku iskoristiti ih na najbolji mogući način i za svoju korist. Oni u potpunosti upravljaju svojom imovinom. Treba još jednom naglasiti, novi maksimirski stadion neće biti ni Dinamov, ni Lokomotivin, ni ne znam čiji, nego će biti gradski i državni.
Sport je emocija, nogomet pogotovo, ali nekad stvari ipak treba pokušati sagledati objektivno. Ne moramo baš u svemu vidjeti zakulisne igre, favoriziranje nekoga nauštrb drugoga i nepravdu. Državni proračun između ostalog i služi kako bi se investiralo u projekte od značaja za cijelu zemlju. Novi stadion u Zagrebu zazivamo već godinama, i stvarno bi bilo glupo kad bi i od toga napravili slučaj. Kao što se ne bi trebalo problematizirati ni sudjelovanje države u obnovi Poljuda ili u radovima na bilo kojem drugom stadionu. Takve stvari koštaju, naravno, ali sve košta. To su investicije koje se dugoročno mogu isplatiti i od kojih svi mogu imati koristi. I klubovi koji ih koriste, i država, i naš sport, a to onda znači i svi građani Hrvatske. Postoje stvarno neki projekti o kojima bi se moglo razgovarati i koji bi se mogli dovesti u pitanje, ali novi nogometni stadion u Zagrebu nije jedan od njih.
Vjerojatno će se i po ovom pitanju pojaviti, ako već nisu, dežurni kritičari sa svojim uobičajenim repertoarom. Znate ono, ‘kruha i igara’, ‘koliko se vrtića može napraviti za te novce’, ‘bolje da su tvornicu otvorili’, ali na takve i nema previše smisla trošiti vrijeme. Oni nikad neće biti zadovoljni, uvijek im nešto neće biti po volji, pa će tako vjerojatno biti i kad se priča o novom stadionu. Koji je, ponovimo, potreban i Zagrebu i Hrvatskoj.
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.