PIŠE: Ante JUKIĆ
I tako, stigla još jedna godina svome kraju. Ili, da budemo do kraja precizni, Kralju. Govorimo o Crkvenoj godini, naravno, ona kalendarska ima još nešto više od mjesec dana života. Posljednje nedjelje prije došašća i novog početka Crkva slavi Krista Kralja svega stvorenja. Ovu svetkovinu ustanovio je Papa Pio XI. 1925. godine, u vrijeme bujanja komunizma, sekularizma i krivovjerja koji su Kristovu božansku narav gurali u drugi plan. Danas, dakle, obilježavamo njezin okrugli 100. rođendan.
Krist se u evanđeljima pojavljuje i objavljuje u raznim ulogama. Na svijet dolazi u liku djeteta iz betlehemske štalice, ljude okuplja kao propovjednik čija riječ nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. Naglašava koliko je važno brigu za bližnjeg pretpostaviti vlastitom dobru, upozorava kako će oni koji se ponize biti uzvišeni, a koji se uzvise poniženi. Tijekom cijelog njegova poslanstva na ovom svijetu, uz Krista se neizbježno provlači i tema kralje(vst)va.
Njegov poočim Josip bio je potomak loze židovskog kralja Davida. Još kao malom djetetu Isusu su u pohod stigli mudraci s Istoka, koji su u njemu tražili novorođenog kralja. Tadašnji kralj Herod dao ga je ubiti, a prilikom ulaska u Jeruzalem uoči muke oduševljeno mnoštvo dočekalo ga je kao kralja. Mučitelji na Golgoti rugali su se stavivši mu krunu od trnja, natpis o kralju židovskom bio je obješen na križ na kojem je razapet. Konačno, netom prije smrti, desni razbojnik zamolio je Isusa da ga se sjeti u svom kraljevstvu.
Krist je, doista, sebe proglasio kraljem, ali ne kraljem ondašnjeg vremena. Onim koji sjedi na prijestolju i uživa povlastice, onim kojega drugi služe. On je kralj koji je na ovom svijetu služio, kako bi jednom punim sjajem zasjao u vječnosti. Iako je to neprestano govorio svojim učenicima, oni ga nikad nisu do kraja shvatili. Oni su željeli kralja sad i odmah, onog koji će ih osloboditi od rimske okupacije, a Krist im je nudio kraljevstvo nebesko.
Svaki čovjek ima kralja kojem se klanja, pa i oni koji to izričito negiraju. Štoviše, mogli bi reći kako se upravo takvi najviše klanjaju. U životu mora postojati nešto što te vodi, nešto važnije od drugog. A kad te nešto vodi, onda se tome i klanjaš. Novac, karijera, užitak, Orašar, sportaši, pjevači, političari, glumci… Sve su to božanstva i kraljevi današnjice, svima njima često se, možda i nesvjesno, klanjamo. No, svi ti kraljevi su prolazni, svi imaju svoj kraj. Koliko god u trenucima najveće slave izgledali besmrtni. Bezbroj je primjera kraljeva i ličnosti iz prošlosti kojih se danas rijetki spominju. Došli, jedno vrijeme cijeli svijet bio njihov, a onda otišli u zaborav kao da ih nikad nije bilo.
Kristov put bio je drugačiji. On na ovom svijetu nije doživio slavu i poštovanje, nego muku i omalovažavanje, a odlaskom nije utonuo u anonimnost. Njegovo ime i danas živi. Kao što je živjelo prije tisuću godina, kao što će živjeti i za tisuću godina i dok god ovog svijeta bude bilo. Crkva na kraju liturgijske godine vjernike još jednom podsjeća kako je Krist Kralj. Jedini Kralj koji nema kraj.