PIŠE: Ante JUKIĆ
Do kraja građanske ima još dobrih mjesec dana, no zato je crkvena godina došla svome kraju. Točnije, kralju. Posljednja nedjelja u njoj, naime, ‘rezervirana’ je za proslavu svetkovine Krista Kralja. Ima dosta simbolike i još više smisla u tome da crkvena godina započinje došašćem, a završava današnjom svetkovinom.
Od navještaja Kristova rođenja, do proslave Njega kao Kralja svega stvorenja. Ovu svetkovinu ustanovio je papa Pio XI. 1925. godine, u vrijeme bujanja komunizma, sekularizma i krivovjerja koji su Kristovu božansku narav bacali u drugi plan. Nagodinu ćemo, eto, obilježiti točno jedno stoljeće njezine prisutnosti u kalendaru Katoličke Crkve.
Biti kralj, ima to stvarno neku posebnu težinu. Ljudi su se oduvijek posebno divili kraljevima, iskazivali im poštovanje. Pridjev ‘kraljevski’ je onaj konačni, od njega nema većega. Kad ljudima u svakodnevnom govoru želimo istaknuti koliko su veliki i koliko ih poštujemo, reći ćemo: „Kralju“. Lijepo je biti legendom ili ljudinom, ali kad vam netko kaže da ste kralj, to vam baš imponira.
Nažalost, ljudi često imaju krivu percepciju kralja. To se smatra povlasticom, nečim uz što se vezuje lagodan život na račun drugih. A istinski kralj je zapravo sve ono suprotno. On je prvi među jednakima, onaj koji će se prvi izložiti i podnijeti žrtvu, biti primjer.
Možemo reći kako se Krist i pojam kralja neprestano isprepliću. Čim je došao na ovaj svijet u Betlehemu, Krista su posjetili mudraci s Istoka, tražeći novorođenog kralja. U strahu za svoje prijestolje, tadašnji kralj Herod htio ga je ubiti, a Krist je i u svojim propovijedima često govorio o kraljevstvu nebeskom i sebi kao kralju koji nije od ovoga svijeta.
Konačno, i na križu na kojem je raspet stajao je natpis u kojem je nazvan kraljem. Dakle, rođen i umro kao kralj, pa onda nekako i priliči crkvenu godinu završiti ovom jednostavnom porukom – Krist je Kralj. Ali, na onaj zemaljski koji uživa povlastice, nego istinski. Kralj koji je za svoj narod dao život.