PIŠE: Ante JUKIĆ
Prije dosta godina vozio sam prijatelja u Zagreb kod doktora. Pričam tako s jednim slučajnim prolaznikom u čekaonici, i kako to već biva, dotaknemo se svega, pa i onog: „A otkud ste vi?“. Poučen iskustvima iz prošlosti, gdje je dosta ljudi pokazalo prilično skromno znanje o našem gradu, ja onako suzdržano kažem: „Vinkovci. Znate ono, Cibalia, Jeseni, najstariji grad u Europi“. Čovjeka je ovaj moj odgovor skoro naljutio. „Pa kako ne bih znao, bio sam u Vinkovcima puno puta. Uvijek kroz njih prođem kad idem u Nuštar“, kaže on. U Nuštru je, naime, bio za vrijeme rata kao dobrovoljac, ima tamo dosta poznanika, pa često dolazi.
Nekoliko godina kasnije, opet ja kilometrima daleko od doma svoga, i opet u razgovoru s neznancem nekako uleti Nuštar. „A, Nuštar, to je onaj park prinčeva i knez“, razveseli se čovjek. „Da, da, stoji tamo još uvijek taj dvorac. Za princa i kneza nisam siguran, ali, koliko znam, kraljeva i grofova je bilo“, odgovorim ja, a on će: „Ma ne to, ja mislim na stadion i na onog golgetera Kneza“.
Nedavno opet ista priča. Ponovno se spominje Nuštar u razgovoru s čovjekom od kojeg ne očekujete nekakvo preveliko znanje, a on ‘ladno, kao da je to općepoznato, pita: „Tko je dobio ovu zadnju, Vulkan ili Strele, ne znam kako mi je to promaknulo?“.
Ove zgode samo su jedne od mnogih u kojima sam se uvjerio koliko je Nuštar velik i značajan, koliko je Nuštar puno više od običnog slavonskog mjesta nedaleko od Cerića. O doprinosu Nuštra u Domovinskom ratu suvišno je i govoriti, no to je samo dio onog čime se ovo selo može podičiti. Junaci ranih 90-ih samo su neki od mnogih koji su ga proslavili. Imena nabrajati neću, jer sigurno bih nekoga zaboravio i stvorio si nepotreban problem, samo ću reći kako je Nuštar dobio još jednu besmrtnicu. Koja je taj epitet zaslužila prije nego je i pošteno zakoračila u život.
Mia Wild toliko je svoje sumještane naučila na odlične rezultate u posljednje vrijeme, da njezine medalje i rekordi izgledaju kao najnormalnija stvar na svijetu, nešto kao ‘dobar dan’. „Opet ona, opet je nešto osvojila“, reći će Nuštarci komentirajući još jedan u nizu uspjeha svoje ‘male’, čak i bez previše uzbuđenja. Toliko je to postala obična vijest. Možda zbog toga neki i nisu svjesni što je ova djevojka ostvarila prije nekoliko dana u Peruu. Dakle, Mia je svjetska juniorska doprvakinja u utrci na 100 metara s preponama! Svjetska doprvakinja! Biti drugi u bilo čemu i u svom sokaku je velika stvar, pa što onda reći kad ste drugi u svijetu, kad postoji samo jedna osoba koja neku stvar radi bolje/brže od vas? I to u sportu kao što je atletika, i to još u šprintu, gdje je toliko velika konkurencija. I gdje se bijelci zbog fizičkih predispozicija posebno teško probijaju.
Mia je sa svojih 18 godina tek na početku sportske karijere, njezini najvredniji rezultati tek trebaju doći, no i da više ništa ne postigne, da sutra objesi šprinterice ‘o klin’, napravila je puno. Ušla je u hrvatske sportske almanahe, ali je, što je puno teže, kao još uvijek praktički dijete ušla u krug najpoznatijih i najznačajnijih Nuštaraca. U kojem će smjeru njezina atletska karijera krenuti tek moramo vidjeti, no ovih 13.15 iz Perua zaista obećava. A da će u životu uspješno savladavati sve prepreke na koje naiđe, ne treba ni sumnjati. To se podrazumijeva od nekoga tko se natječe u ovoj disciplini.
Nama preostaje samo Miji još jednom čestitati i s nestrpljenjem čekati njezine nastupe u godinama koje dolaze. I onda, kad ponovno osvoji neku medalju ili sruši neki rekord, samo konstatirati: „I opet ta Mia, i opet taj Nuštar!“…