PIŠE: Ante JUKIĆ
Marija Selak Raspudić objavila je ovih dana svoju kandidaturu za mjesto predsjednika (predsjednice) Republike Hrvatske. Bez obzira na to kakav je vaš osobni stav o dotičnoj, koliko vam je ona simpatična ili ne, ova vijest trebala bi dobiti podršku. U demokratskom društvu, naime, poželjno je imati više kandidata za pojedine funkcije, još je bolje ako su ti kandidati različitih pogleda na politiku i život općenito. Imali smo u povijesti razdoblja, mi Hrvati to posebno pamtimo, kad izbora praktički nije bilo, kad je doživotni predsjednik osvajao novi mandat sa 100% osvojenih glasova, i stvarno se nadam kako nitko ne bi želio povratak tih vremena. Pa ni oni koji se i danas u Hrvatskoj, što otvoreno, što malo stidljivije, dive doživotnim predsjednicima. Dakle, ako mene pitate, tko god se želi uključiti u izbornu utrku, dobrodošao je.
No, iako se u Hrvatskoj svi pozivaju na demokraciju, tu vjerojatno najspominjaniju riječ u povijesti politike, popriličan broj reakcija na objavu gospođe Selak Raspudić nije baš pozitivan. ‘Još jedna koja bi se dokopala lagodne funkcije bez puno rada’, ‘Nije joj bio dosta Sabor, sad bi bila i predsjednica’, ‘Neka čuva djecu kod kuće’, ‘Što ta zna, osim filozofirati?’, samo su neki od komentara na koje možete naići u medijima, na društvenim mrežama i, onako, u prolazu, osluškujući bilo puka.
Neću sad o tome koliko je apsurdno, kontradiktorno i paradoksalno da ‘napredno-progresivna’ ljevica šalje majke kućama k djeci, samo ću reći kako mi je fascinantno što toliki broj ljudi u Hrvatskoj ima tako zajedljiv nastup prema mladoj, obrazovanoj i elokventnoj osobi. Ne moraš ju voljeti, ne moraš se slagati s njom, ne moraš glasovati za nju, ne moraš u konačnosti ni podržati njenu kandidaturu, ali kad već to sve ne moraš, onda barem malo razmisli prije nego nešto kažeš. Ili stisneš to ‘objavi’, ‘pošalji’…
Hrvati i politika posebna su priča. Politika je kod nas na razini religije, sve se prati i analizira, o svemu se ima mišljenje, svi znamo (u teoriji, u praksi se jako mali broj ljudi zaista angažira) što i kako treba raditi. Zapravo, dosta je sličnosti između politike i nogometa, s tom razlikom što su nogometni ‘stručnjaci’ i ‘izbornici’ aktivni uglavnom kad su na rasporedu velika natjecanja i utakmice, a ipak nešto mirniji u razdobljima između njih. Kod politike, pak, nema sušnih razdoblja, ona je uvijek aktualna, o njoj se uvijek raspravlja. Kao jednu od najvećih zamjerki (a ako ih netko ima ‘šleper’, imamo mi) političarima i političkoj sceni općenito, Hrvati će istaknuti nemogućnost izbora, uvijek iste ljude, uvijek iste (dvije) stranke. I onda, kad se pojavi netko izvan tog uobičajenog kruga, opet ne valja.
Zoran Milanović ide u bitku za novi mandat, to je sigurno. Nakon niza godina provedenih u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti (s kakvom ostavštinom, neka svatko procijeni za sebe), aktualni predsjednik nakratko je nestao sa scene, a onda se trijumfalno vratio i ne namjerava još otići. Čak je htio ponovno biti i premijer, no kako mu se taj plan izjalovio, zadovoljio bi ga i novi mandat na Pantovčaku. Čovjek jednostavno toliko voli hrvatski narod, da ga ne želi ostaviti na milost i nemilost svojim političkim oponentima, drugog logičnog objašnjenja Milanovićevoj ustrajnosti nema. Znam, istina, ponekad od ljudi čuti kad se njemu zapravo sviđa ova pozicija u kojoj su primanja lijepa, a odgovornost nevelika, pozicija u kojoj može do mile volje pričati, prosipati bisere i ulaziti u verbalne okršaje s kim god poželi, no to su već naklapanja. Tko bi još povjerovao u to?
Iako se još uvijek nije službeno oglasila po tom pitanju, za očekivati je kako će i najveća stranka svog kandidata za utrku imati. Nekoliko imena je u opticaju, probni baloni lete svud oko nas, ali sve je u središnjici obavijeno velom tajne. Ipak, koga god stranka/premijer izabere, poprilično je sigurno kako će to biti netko dobro poznat, netko tko je već duži niz godina na političkoj sceni. I netko tko neće previše odstupati od službene politike središnjice. Sasvim logično, u protivnom bi teško uopće bio relevantni član stranke, o nekakvoj ozbiljnijoj funkciji suvišno je i raspravljati.
Osim sigurnog aktualnog predsjednika i izvjesnog kandidata vladajuće stranke, može se očekivati kako će se na izbornim listićima pojaviti i neko staro, stoput ‘prožvakano’ ime, za koje ste već zaboravili da uopće postoji. Ti realno bivši političari uglavnom spavaju između izbora, a onda se odjednom pojave, prepuni entuzijazma i ‘svježih’ ideja. Više je objašnjenja njihovih uloga i motiva. Netko će reći da im je dosadno u mirovini, da su se zaželjeli medijske pažnje koje su imali nekad dok su bili koliko-toliko relevantni.
Drugo je objašnjenje da se radi o igračima većih stranaka, koji su tu samo kako bi zamutili vodu i ‘ukrali’ koji glas nekome tko je stvarna prijetnja ‘velikima’. Objašnjenja je stvarno mnogo, svatko ima svoje mišljenje o tome, ali iskreno se nadam kako nitko, pogotovo ne oni sami, ne misli da takvi iznova reciklirani bivši političari imaju ikakve šanse. To bi već bila nešto ozbiljnija dijagnoza.
Ako zbilja bude tako, ako se u ringu nađu kandidati dvije najveće stranke i pokoji davno zaboravljeni politički umirovljenik, situacija će biti kao idealna za jednu od već spomenutih izlizanih fraza prosječnog hrvatskog birača. ‘Uvijek iste stranke, uvijek ista lica, nemaš koga izabrati’…
Stoga kandidaturu kao onu Marije Selak Raspudić ne bi trebalo dočekati s tolikom količinom zajedljivosti, cinizma, nekad čak i otvorenog prijezira. Ponovit ću još jednom, što god mislili o njoj, radi se o relativno novoj, mladoj i obrazovanoj osobi koja je, ako ništa drugo, elokventna i koja ima govorne vještine. Nešto što je za ovu funkciju, u kojoj su ovlasti ograničene, itekako važno. Puno je važnije da se predsjednik države zna obratiti javnosti, da zna prepoznati važan trenutak za nešto reći, da, u konačnosti, ima širinu, nego da je stručnjak za jedno područje. Za to postoje ministarstva, tamo, kao što znamo, rade prekaljeni stručnjaci.
Ako ništa drugo, Marija Selak Raspudić unijela je barem malo živosti u ponudu na hrvatskoj političkoj tržnici. Nije li bolje, umjesto uvijek istih plavih šljiva i crvenih rajčica, te pokojeg već istrunulog ploda koji je svjež kao rosa u podne, imati i nešto drugo za izabrati? Kamo sreće da bude još takvih kandidata, pa da vidimo koliko Hrvati uopće žele promjene. I žele li ih uopće. Kad pogleda zajedljive komentare o gospođi Selak Raspudić, i onda u nastavku puno blaže tonove o prekaljenim rutinerima koje gledamo već godinama, čovjek bi mogao doći do zaključka kako Hrvati zapravo i ne žele promjene, kako ne daju na svoje političke zvijezde, koliko god ih kritizirali. Između izbora uglavnom se isijava nezadovoljstvo, ali kad dođe ta nedjelja (po novom i srijeda), uglavnom se ide na provjereno i dokazano. Što god to značilo.
Na kraju, još ću se jednom vratiti na neke komentare o gospođi Selak Raspudić koje sam pročitao/čuo ovih dana. Dakle, ‘Još jedna koja bi se dokopala lagodne funkcije bez puno rada’, ‘Nije joj bio dosta Sabor, sad bi bila i predsjednica’, ‘Što ta zna, osim filozofirati?’. Neki su ljudi očito prespavali posljednjih pet godina…