U sumrak 14. siječnja 1999. godine, u podstanarskom stanu u Maksimirskoj ulici na broju 69 tada 58-godišnji pjevač iz ladice je izvukao neprijavljen pištolj marke “beretta” kalibra 7,65 milimetara, prislonio cijev na lijevu stranu grudi i povukao okidač. Sedam godina borio sam se da mi kažu što je bilo s mojim sinom. Jednog dana vratio sam se s koncerta u Ljutomeru, padala je neka ružna kiša, stao sam pred ogledalo i rekao – goni se u pizdu materinu! I opalio – tim je riječima Mišo Kovač opisao tu situaciju.
Njegovu mračnom činu prethodile su godine tuge, boli i depresije zbog gubitka sina Edija, koji se kao 16-godišnjak 1991. prijavio u specijalnu jedinicu Hrvatske vojske “Škorpioni”, da bi ubrzo izgubio život pod nerazjašnjenim okolnostima. Policija je u službenom priopćenju potvrdila da je Edi počinio samoubojstvo, a u kuloarima do danas kruži priča kako je Mišin sin tragično stradao igrajući ruski rulet. Otac je do kraja života mislio suprotno – da mu je život oduzet.
Prvo mu je uzela sina. Tko? Hrvatska. Onda mu je dala sirotinjskih 400 eura mirovine. Tko? Hrvatska. Onda mu je posmrtne ostatke, kao da se radi o Blaženiku Leopoldu Mandiću, nosala u procesijama uokolo i od tog pravila `koncert na Poljudu`. Tko? Hrvatska. Vulgarno, degutantno, kičasto, nekrofilski, malograđanski, licemjerno i sve ostalo – što ide inače uz ovu – Hadezeovu Hrvatsku. Kome je trebalo sve ovo na Poljudu? AP-u. Zašto? Da dođe na Poljud. Zašto? Da bi zakopao ratne sjekire s ustaškom Torcidom.
Dana 13. travnja 2016. Gradonačelnik Grada Zagreba Milan Bandić prisustvovao je svečanom dočeku tijela sv. Leopolda Bogdana Mandića koje je iz Padove stiglo u Zagreb. Dana 3. studenog 2026. predsjednik Vlade Andrej Plenković prisustvovao je svečanom dočeku tijela svetog Miše Kovača, koje je iz Šibenika stiglo u Split. Posmrtne ostatke Leopolda Mandića nosali su od Zadra, preko Splita do Zagreba. Posmrtne ostatke Miše Kovača upravo nosaju od Šibenika preko Splita do Zagreba.
Nogometni stadion već godinama poznat prije svega zbog enormnih kazni Uefi zbog huliganizma, što je kulminitralo nedavnim nacističkim maršem na splitskoj Rivi, preuzeo je status zagrebačke katedrale. Umjesto kardinala Bozanića homiliju za Mišu Kovača predvodio je pripadnik nekadašnje zlatne komunističke mladeži, sada prinudni upravitelj Brisela nad reliquiae reliquiarum Croatiae Andrej Plenković. S najviše razine Izvršne vlasti sve je poduzeto da kulise ostave dojam. Iza kulisa je ovo.
Tko je ubio Mišinog sina? Isti oni izvršitelji naloga Jože Manolića; koji su ubili Blaža Kraljevića i Antu Paradžika, koji su u neuspjelom atentatu na Dobroslava Paragu u vinkovačkom Domu omladine ubili trojicu nedužnih mladih Hosovaca, koji su zapovjedniku obrane Vukovara Mili Dedakoviću Jastrebu u Zagrebu odbijali bubrege. Isti oni koji bi sad sve to, prebacivanjem na samovolju mrtvog Manolića, htjeli prebrisati odgovornost i onih koji su tada bili i iznad Manolića.
Kao što počinitelji požara u Omišu, u kojem je i nakon kojeg je na smrt izgorjelo šest osoba, nikada neće biti otkriveni. A neće jer ne smiju biti otkriveni. Tako isto nikad neće biti razjašnjene pobrojene smrti među kojima je i smrt Mišinog Edija. Jedan od izraza koji pokriva to područje potpada pod definiciju duboke države. Ali da bi duboka država mogla imati odriješene ruke da može/smije nastaviti dalje prije tog joj je potrebno da se sve od ranije prekrije maglom zaborava i formom nekakvog `pijeteta`.
I tako sad Mišo Kovač dobiva na Poljudu `zasluženi pijetet`; teku izljevi licemjerne lažljivosti podmuklih lažova o tome kako je `atmosfera bila veličanstvena` bla, bla, bla. Već su tu i inicijative da se novi Poljud odnosno novi stadion u Splitu nazove imenom Miše Kovača. Hajde nek pokažu mrvicu ljudskosti pa nek taj stadion nazovu Stadionom Miše i Edija Kovača. To bi bilo humano, ljudski – iskreno poštovanje, počast tragediji i sina koja je od njegovog oca napravila hodajućeg mrtvaca. Malo morgen će to učiniti.
Nakon počasnog kruga održana je molitva, lijes je napustio stadion dok je odjekivala pjesma “Samo nas nebo rastavit može”. Nakon službenog ispraćaja na Poljudu, vozilo s lijesom krenut će obalnom cestom prema Zadru. Kako je objavilo Društvo prijatelja Hajduka Šibenik, time će se pružiti prilika brojnim obožavateljima da mu upute posljednji pozdrav. Ruta prolazi kroz Kaštela, Trogir, Marinu, Rogoznicu, Primošten, Brodaricu, Šibenik, Vodice, Pirovac, Murter, Biograd i Sukošan, a završava u Zadru?!
Epilog. Tekstovi iz Devedesetih o Ediju pobrisani su. A sad će se o Miši zidati licitarska mitomanija, od njega će se pravit ono što nikad nije bio, nekakav ne samo `nadPjevač` nego i `nadČovjek` u konačnici `nadHrvat`. Pamtim burnu raspravu nas djece iz Privlačke slavonske prašine o tome tko je bolji pjevač: Kićo Slabinac s pjesmom Zbog jedne divne crne žene, zbog jednog pogleda tužnog u noći ili Mišo Kovač s pjesmom Drugi joj raspliću kose, a ja je volim. Skoro će 50 godina od tada, a ni danas se ne bismo složili.
Zemlja bez ideala, Država bez vizija, Društvo bez Morala i Vlada bez skrupula našli su se na istom poslu `odrađivanja Miše` kao još jedne tip top fleke, preko očiju najkratkovidnijeg dijela nacije; onog što u Žuji, ćevapima, arlaukanju i nasilju vidi vrhunac svojih ambicija i ostvarenje sebe kao `nekog i nečeg` u ovakvoj Hrvatskoj. I eto, tako, u utorak, 3.studenog 2026. na Poljudu odrađen je i pokojni Mišo Kovač. Poslužio im je tek kao politička zakrpa zategnutih odnosa Nasilnika s Rive i Hulja iz Banskih dvora.
Dragi Mišo i dragi Edi, znajte, dok god bude ovakve Hrvatske nećete naći svoj odavno zasluženi mir i spokoj na Onom Svijetu. Jer, Oni vas još trebaju za umirivanje svojih (ne)djela, za hrvatsku inačicu rimskih Kruha i Igara, za lažni moral koji su ustoličili kako bi manipulirali na jednoj a drpali na drugoj strani. Ipak, znajte oba jednu stvar: nećete morati čekati na svoj mir još dugo. Jer ovom ovdje ide kraj. Oni idu ka svom zasluženom kraju. I pojavit će se nakon njih jedna Hrvatska – dostojna Vaše ljudskosti.
P. S. Neke od reakcija građana su ove: Mrtav čovjek zaslužuje mir i dostojanstveni ispraćaj, a ne defiliranje lijesom kao da je njegovo tijelo štafeta mladosti. Da naravno, defiliranje s lešom čovjeka kojeg navodno jako volite je izraz poštovanja. Da ga stvarno volite niste ga morali vozikati okolo, a sve ostalo je u redu. To nije stvar odgoja, već bolesnog egoizma. Morbidno. Smrt popularnog pjevača kojeg vole široke narodne mase iskorištena je za pranje obraza Premijera i huliganske navijačke skupine Torcida.
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.