✍️ Milica BENIĆ
U svakodnevnom govoru često kažemo da su ljudi „ljubomorni“. No, psihološki gledano, ono što nazivamo ljubomorom često je zapravo zavist. Razlika nije samo jezična, nego duboko povezana s načinom na koji doživljavamo sebe u odnosu na druge.
Ljubomora se javlja kada osjetimo strah da ćemo izgubiti nešto što nam je važno – partnera, blisku osobu, pažnju ili svoju važnost u nečijem životu. Zavist se pojavljuje kad primijetimo nečiji uspjeh, sposobnost ili vidljivost – ili kad osjetimo slobodu druge osobe da bude ono što jest, bez stalnog dokazivanja i prilagođavanja. Nije riječ o tome da nam je nešto oduzeto, nego da nas to suočava s onim što nemamo, što nismo ili s onim što si ne možemo dopustiti.
Primjerice, nečija mirnoća ili unutarnja sigurnost može izazvati više nelagode nego nečija pogreška, jer otvara pitanje onoga što sami teško ostvarujemo u životu. U nekim okruženjima ljudi mogu oprostiti pogrešku, slabost ili čak neuspjeh, ali ne i uspjeh. Posebno onaj koji nije bučan, agresivan ili nametnut, nego dolazi „lako“. Vedrina, znanje i iskustvo koja ne traže dokazivanje mogu izazvati nelagodu; ne zato što su pogrešni, nego jer narušavaju ravnotežu uspoređivanja.
U praksi se zavist rijetko očituje otvorenim sukobom. Mnogo češće djeluje tiho. Netko tko radi dobro prestaje se pitati za mišljenje. Njegov doprinos ostaje nezamijećen. Pohvale se preusmjeravaju drugdje, a prisutnost postaje gotovo nevidljiva. Kao da bi priznavanje tuđe vrijednosti značilo priznati vlastita ograničenja.
Važno je razlikovati kritiku od zavisti. Kritika je jasna i izravna. Zavist se skriva. Pojavljuje se kroz umanjivanje, ignoriranje, distancu ili hladnoću. U profesionalnim okruženjima često se daje prednost manje kompetentnim, ali prilagodljivim osobama, dok se oni koji se ističu znanjem ili samostalnošću radije zaobilaze.
Psihološki gledano, zavist nije prvenstveno reakcija na ponašanje druge osobe, nego odraz unutarnjeg stanja onoga tko je doživljava. Upravo je to detaljno opisala i teorijski razradila Melanie Klein, jedna od najutjecajnijih psihoanalitičarki 20. stoljeća. Prema njezinu tumačenju, osjećaj zavisti ne proizlazi iz stvarne štete koju nam drugi nanose, nego iz teškoće da podnesemo ono dobro što vidimo kod drugih, jer nas to suočava s vlastitim osjećajem manjka.
Zavist se rijetko izražava otvoreno. Ona se racionalizira: „nije to ništa posebno“, „imao je sreće“, „nije on toliko dobar koliko se čini“. Ili se pretvara u pasivnost: šutnju, povlačenje, emocionalnu distancu. Time se ne rješava unutarnja nelagoda, ali se privremeno smanjuje njezin intenzitet. Kada se osjećaj zavisti ne može priznati ni sebi, on se s vremenom može pretvoriti u ogorčenost. Tada više ne reagiramo na konkretan uspjeh druge osobe, nego razvijamo trajan otpor, cinizam ili hladnoću prema svemu što nas podsjeća na ono što osjećamo da nam nedostaje.
Ljudi koji ne traže potvrdu često izazivaju zavist kod drugih. Oni koji su mirni, stabilni i ne nameću se, a dosljedno rade dobro, mogu izazvati veću nelagodu od onih koji se stalno bore za pažnju. Njihova prisutnost podsjeća da je moguće funkcionirati bez stalne drame, opravdavanja i dokazivanja, a to nije uvijek lako podnijeti.
Važno je reći i ovo; zavist nije nužno znak „loših ljudi“. Ona je ljudska reakcija na unutarnji osjećaj nesigurnosti i manjak vrijednosti. Problem nastaje kada se s njom ne nosimo svjesno, nego je pretvaramo u ponašanje koje drugoga umanjuje, briše ili obeshrabruje.
Razumijevanje zavisti ne znači da je trebamo opravdavati. Ona nas upozorava; ono što omalovažavamo u drugima često je ono što odbijamo priznati u sebi.
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.