PIŠE: Damir BEGOVIĆ
Danas je 13. svibnja, jedan od najznačajnijih datuma u Dinamovoj povijesti – povezan naravno s epskim, dramatičnim zbivanjima iz zagrebačkog Maksimira prije točno 35 godina.
Prošireni kontekst tog događaja često ovome datumu pridaje mitološku dimenziju, pa kad je već tako, možda je onda najbolje da tu priču za početak pokušamo rasvijetliti iz tog, mitološkog kuta.
Dakle, te nedjelje, 13. svibnja 1990. godine, u Maksimiru je od 18.30 sati trebao biti odigran derbi 33. kola Prve savezne lige Dinamo – Crvena zvezda. Nije nevažno napomenuti kako je derbi to bio samo na papiru i „u zraku”, dok je rezultatski objektivno bio nebitan, budući da je Crvena zvezda matematički već imala osiguran naslov prvaka. Na kojemu joj je Dinamo čak čestitao službenim dopisom.
Tog sunčanog zagrebačkog nedjeljnog predvečerja derbi na žalost nije bio odigran zbog nezapamćenih huliganskih nereda na stadionu; najprije divljanja raspojasanih beogradskih Delija na južnoj tribini, a potom i brutalnog sukoba Bad Blue Boysa i milicijskih specijalaca na maksimirskom travnjaku, prsa o prsa.
Slike strave i užasa iz Maksimira obišle su cijelu Europu, s naglaskom na neustrašiv nasrtaj Dinamovog 21-godišnjeg kapetana Zvonimira Bobana na milicajca Refika Ahmetovića – kao reakciju na milicijsku brutalnost prema navijačima. Pa i prema igračima Dinama koji su se tamo zatekli, a to su bili Boban i Vjekoslav Škrinjar.
Bio je to bez sumnje Bobanov čin za pamćenje; jedan mladi, prkosni, buntovni nogometaš Dinama u srcu Zagreba nasrće na jugoslavenskog milicajca, riskirajući ne samo ozljedu i privođenje, nego stavljajući na kocku cijelu svoju karijeru. Primjerice, Boban će zbog suspenzije Fudbalskog saveza Jugoslavije istoga ljeta propustiti Svjetsko prvenstvo u Italiji.
Puno je simbolike u tom činu, pa i u svim skandaloznim maksimirskim zbivanjima; goloruki Hrvat odupire se jugoslavenskoj miliciji pod punom opremom, s pendrecima i pod šljemovima, a istodobno prvi put u povijesti sportski simboli nacionalno razbuđene Hrvatske i hegemonistički nastrojene Srbije – zbog uzavrelih međunacionalnih strasti – otkazuju jedan službeni sportski događaj na najvišoj razini.
U simboličkom smislu, konstatirali su mnogi mitoljupci, bio je to početak raspada Jugoslavije! Iako zapravo i nedvosmisleno – nije. Naime, niti se Jugoslavija počela raspadati 1990. godine, niti se te godine prestala igrati jugoslavenska liga, niti u jednom sportu.
Dapače, članovi jugoslavenske nogometne velike četvorke međusobno su se, bez sličnih incidenata, susretali kroz cijelu sezonu 1990/91., pa je tako Dinamo nesmetano igrao u Beogradu s Partizanom, Crvenom zvezdom i Radom, k tome i u Sarajevu, Novom Sadu, Subotici, Zrenjaninu, Mostaru, Banjaluci, Zemunu, Tuzli.
Partizan je gostovao u Zagrebu 17. ožujka 1991. godine, a Crvena zvezda 18. svibnja 1991. godine. I izgubila 2:3. I ne samo to; Dinamo i Crvena zvezda međusobno su se susreli čak i u prijateljskoj utakmici 3. veljače 1991. na Mostarskom turniru, osam mjeseci nakon Bobanovog udarca u milicajčeva rebra, odnosno hrvatsko-srpsko/jugoslavenskog krvavog okršaja u Maksimiru.
Pazite, u to vrijeme već je i postojala hrvatska nogometna reprezentacija, a Dinamo i Zvezda te vlažne mostarske zime „sjedili su za istim stolom”. Uključujući i – Zvonimira Bobana.
To je bilo o mitologiji, a sada malo i o – kontroverzama. Citiramo stoga riječi Zvonimira Bobana s videoklipa dostupnog na YouTubeu (dostupan je OVDJE), najvjerojatnije nastalog nakon utakmice Hrvatska – SR Jugoslavija 1999. u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo.
– „Hej, Slaveni”, bila je himna za Jugoslaviju čitavu, ali moja himna to nikad nije bila. Ta himna moja nikad nije bila. Moja himna je uvijek bila „Lijepa naša” – izjavljuje tamo Boban smrtno ozbiljnog izraza lica.
I ispada – nevjerodostojan. Evo i zašto, u natuknicama:
- Zvonimir Boban, nakon što je udario milicajca 13. svibnja 1990., nanizao je četiri od ukupno svojih sedam nastupa za A reprezentaciju Jugoslavije: protiv Austrije u Beogradu (31. listopada 1990.), protiv Danske u Kopenhagenu (14. studenog 1990.), protiv Turske u Izmiru (27. veljače 1991.) i protiv Farskih Otoka u Beogradu (16. svibnja 1991.).
- Na dan kada je hrvatska A reprezentacija igrala svoju prvu, povijesnu utakmicu protiv SAD-a u Zagrebu, 17. listopada 1990. godine, Zvonimir Boban nastupio je u tadašnjem sovjetskom Simferopolju za mladu reprezentaciju Jugoslavije u uzvratnoj finalnoj utakmici Europskog prvenstva protiv SSSR-a.
- Kaže kako „Hej, Slaveni” nikad nije bila njegova himna, a onda ju je ipak pretpostavio „Lijepoj našoj” – čak u pet navrata nakon udaranja milicajca, odnosno u pet navrata nakon konstituiranja prvog, demokratski izabranog višestranačkog Sabora Republike Hrvatske, 30. svibnja 1990. godine.
- Čak jednom i nakon Krvavog Uskrsa na Plitvicama (31. ožujka 1991.), odnosno pokolja hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu (2. svibnja 1991.).
Stoga – pomalo sramežljivo, ali zdravorazumski – ovu priču zaključujemo s pitanjem; koga je to Zvonimir Boban branio 13. svibnja 1990. od milicajca Refika, Hrvatsku ili – sebe?