PIŠE: Ante JUKIĆ
Pomalo u sjeni famozne kave i silnih (op)tužbi koje su nakon nje uslijedile, imali smo još jednu zanimljivu razmjenu mišljenja u kampanji za nadolazeće predsjedničke izbore. I ovog puta u pitanju je bila kandidatkinja, no s druge strane nije bio ‘kontroverzni poduzetnik’. Branka Lozo svojim je istupom silno povrijedila i ražestila ‘kontroverznog umjetnika’, posebno interesantnog nama Vinkovčanima.
O kakvim god prilikama se radilo, uvijek nekako volim stati na stranu svojih sugrađana. To je, valjda, prirodna reakcija. Ipak, ponekad jednostavno ne možeš zažmiriti na neke stvari. Kao što bi Aristotel rekao: „Dragi su mi Vinkovčani, ali mi je draža istina“.
Nakon što ga je Branka Lozo spomenula u svojoj predizbornoj kampanji, kao nekoga tko, recimo to ovako, sasvim pristojno koristi blagodati hrvatskog državnog proračuna, Rade Šerbedžija nije joj ostao dužan. Štoviše, čak se i nekakva tužba spominje. O glumačkim sposobnostima dotičnog ne bih previše. Nisam stručnjak za to, a i da jesam, ne bi to puno promijenilo.
Kad se radi o umjetnosti, dosta toga je do ukusa i osobnih preferencija. Ovako sa strane, kao laik, rekao bih kako je riječ o dobrom glumcu, ali ne baš takvom kakvim ga predstavljaju javnost i mediji skloni ‘regiji’. No, na stranu sad to. Nije gluma, barem ona službena, ono zbog čega je Rade Šerbedžija danas toliko zanimljiv.
Znamo svi kako je to bilo. Kad je počeo rat, dotični je napustio Hrvatsku i sklonio se na sigurno, u Srbiju. Moglo bi se i o tome. ali budimo iskreni, to je kompleksna situacija. Recimo kako to nije sporno. Onda, kad se situacija malo smirila, zrak postao čist, a ljudi polako rat potisnuli u sjećanju, dotični se vraća u Hrvatsku, pa i u, kako on to voli reći, svoje Vinkovce.
Kao da se ništa nije dogodilo. Barem nekakva kurtoazna isprika, objašnjenje. „Ljudi, bila je takva situacija, probajte me razumjeti“ ili nešto slično? Ništa. Nije me bilo godinama, sad sam opet tu i nastavljamo dalje kao da se nije ništa dogodilo. Ovo je već malo teže progutati, ali recimo kako niti to nije sporno.
Onda se dotični prikači na proračun, dobiva sredstva za svoje projekte, uživa, moglo bi se reći, poprilično dobar status u ovoj državi. Malo glumi, malo ljetuje, malo promišlja, malo educira, malo filozofira… Kakva je to umjetnost, je li to vrijedno tih sredstava? Ima li možda onih koji su isto zaslužili nešto, a to nisu dobili? Puno je tu pitanja, ali recimo kako niti to nije sporno.
Međutim, kad se ti, nakon svega ovoga, još žališ na nekakvu ugroženost u ovoj državi i tu istu državu često dovodiš u vezu s kršenjem ljudskih prava i netolerancijom, to je ipak malo previše. Nisi bio tu, u svom gradu, kad je gorjelo, na samo lampa, nego puno toga drugog? U redu. Vratio si se godinama poslije kao da se ništa nije dogodilo? U redu. Dobrim dijelom živiš na račun države iz koje si se sklonio u državu koja je izvršila agresiju na nju? U redu. I onda se još žališ i prozivaš tu državu koja te financira i žališ se na ugroženost? To je stvarno ipak malo previše.
Nije uopće bitna u ovoj priči gospođa Lozo, niti ostali dijelovi njezinog programa. Ali, u ovom slučaju bila je u pravu. Rekla je ono što svi vidimo, ne možemo žmiriti i praviti se slijepi. O kakvom god se umjetniku radilo, pa bio on i naših Vinkovaca list.