PIŠE: Ante JUKIĆ
Ne postoji toliko bezazlena tema da ljudi od nje ne bi mogli napraviti slučaj. Da ne bi mogla, kako se to kaže, uzburkati duhove i izazvati podjele. U to se možemo uvjeriti svake prve subote u mjesecu, kad se na trgovima diljem Hrvatske okupljaju molitelji, ali i naši sunarodnjaci koje ta molitva uznemiruje. Tako barem oni kažu.
Dosta sam komentara, razmišljanja i objeda čuo na račun moliteljima, no još uvijek nisam čuo konkretan razlog – što tu, zapravo, pojedincima smeta? Dakle, ne floskulu i frazu, nego baš nešto konkretno. Općenito, čovjek se protiv nečega može boriti iz tri razloga. Prvi je očit, kad je nešto opasno i neprihvatljivo za društvo i zajednicu, logično je da ćemo se boriti protiv toga. Kad bi molitelji maltretirali prolaznike, dijelili šamare, stvarali buku i remetili javni red i mir, svaki normalan čovjek bio bi protiv toga. I vjernik, i nevjernik. Međutim, ovdje to nije slučaj. Ljudi se okupljaju u tišini, i to vrlo rijetko, ako bolje pogledamo. Jednom mjesečno po sat vremena. To je 0,14 % vremena svakog mjeseca. Što će reći, zanemarivo i potpuno u neskladu s angažmanom protivnika ovih okupljanja.
Sad, kad smo utvrdili kako ovdje nema ničeg opasnog, možemo se okrenuti preostalim dvama razlozima borbe protiv ove inicijative. Ne kaže se uzalud: „Znanje je moć, ali neznanje, nažalost, ni izbliza ne znači nemoć“. Puno kritičara nije upućeno u bit ovih okupljanja, ne zna njihov sadržaj i općenito krivo shvaća koncept molitve. Ima među tim kritičarima nevjernika, ali i vjernika koji smatraju kako ovakva molitva nije u skladu s naukom Katoličke Crkve. Gledajući ovako površno sa strane, ima u ovome elemenata o kojima bi se moglo razgovarati, obilježja koja bi molitvu na javnim mjestima mogla dovesti u pitanje. I razumljivo je što će neki ljudi, pa i vjernici, biti kritični prema ovoj inicijativi.
No, to samo znači kako bi trebali ipak malo dublje proučiti i produbiti svoju vjeru, pa će vidjeti kao ova molitva ima smisla. Kad se već citira Krista i njegov poznati govor o molitvi u skrovitosti, trebalo bi jednaku pozornost posvetiti i drugim dijelovima Svetog Pisma, kako bi se dobila kompletna slika. Izgleda kako je danas lakše ispaljivati strelice i selektivno mahati citatima, nego uzeti malo vremena i educirati se, no to je već malo šira tema. Uglavnom, kad je o molitvi riječi, rekao bih kako svima treba malo edukacije. I vjernicima, i nevjernicima. Razumljivo je kako potonjima duhovne teme nisu toliko bliske, ali kad nešto kritiziraš, onda bi ipak morao i znati ponešto o materiji. U ovom slučaju, dobro bi barem bilo znati nakane molitelja na trgovima.
I tu onda dolazimo do trećeg razloga za borbu protiv molitelja. Ruku na srce, dominantnog, budimo iskreni. Kako stvarne opasnosti nema, sve se na kraju svodi na osobni animozitet i malicioznost. To je vrlo lako prepoznati, jer ne možemo ovu temu gledati izvan cjelokupnog koncepta djelovanja krugova koji vode ‘rat’ protiv molitelja. I medijski, i aktivistički. Toliko su zdušni i uporni, da se ljudima koji mole u tišinu, suprotstavljaju lupanjem po bubnjevima i stvaranjem buke. Prilično zanimljivo, ako mene pitate.
Kad bi u pitanju bila samo ova inicijativa, još bi i mogla proći nekakva priča o dobrim namjerama, no nisu molitelji predmet ovog aktivizma. Da nema njih, našlo bi se nešto drugo. Uvijek s istim parolama i floskulama, uvijek protiv istog neprijatelja. Spominjat će oni i u ovom slučaju nekakva prava, borbu za dostojanstvo žena, ali to nas samo vraća na drugi razlog borbe, gore spomenuti. Neznanje. Ničega što ‘bubnjari’ spominju i čime mašu nema u ovoj priči, što samo pokazuje kako se ovdje radi o duboko ideološkoj borbi.
A kad je tako, kad nemaš neki konkretan razlog, onda se uvijek možeš pozvati na uznemiravanje. Njih molitva, eto, uznemiruje. I ne samo njih, nego i većinu građana ove zemlje, barem tako oni kažu. O kojoj to većini građana pričaju, meni je, moram priznati, malo nejasno. Iz mojih iskustava, većini građana molitva ne smeta. Možda ne sudjeluje aktivno u ovakvim inicijativama, ali im definitivno ni ne smetaju. A posebno ne uznemiravaju. Nađe se i takvih, no nekog uvijek nešto uznemiruje. Mog susjeda, recimo, uznemiruju maškare i njihovo paradiranje ulicama. Smeta mu i ta buka, i nametanje vrijednosti, ni maske mu nisu simpatične, no hoćemo li onda zbog njega i sličnih zabraniti i to? Nemojmo biti licemjerni.
Zapravo, kad se malo bolje pogleda, možda je baš u tom uznemiravanju ključ ove priče. Možda je riječ ‘uznemiravanje’ ona u kojoj leži bit. Možda tema molitve na trgovima uopće nije toliko bezazlena, kako sam napomenuo u uvodu. Nego je baš suprotno, važna, da ne može biti važnija. Pogotovo u ovim vremenima. S jedne strane molitva, s druge uznemiravanje. I uzburkani duhovi. Svakako znakovito…
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.