PIŠE: Ivan Grigić – Šinko
Ranojesenska kišica uporno je sipila, onako kako samo ranojesenske kišice znaju biti uporne, ali to ni najmanje nije smetalo šarolikoj ekipi okupljenoj podno zapadne tribine Cibalijinog stadiona. Štoviše, bila je odlična kulisa onome što se tamo događalo.
Stjepan Vojnić, neopisivo odan navijač nebeskoplavih, nekoliko godina nakon svoje prerane smrti dobio je prekrasnu posvetu, napravljenu vještim rukama njegovih ultraša.
Intimnoj svečanosti nazočila je Stjepanova obitelj, Cibalijini igrači i navijači.
– Hvala Ultrasima, pogodili su sve što je Stjepan volio; Cibalijin dres, križ, hrvatski grb, motiv sa slavonske reklje… I stih! Stih iz pjesme ”Hej, Vinkovci” ne moram ni objašnjavati, sve je stalo u tih nekoliko riječi, mnogi će se prepoznati – emotivna je bila majka Marijana, zahvalivši još jednom svima umočenima u ovu akciju.
Posebno nadahnuto govorio je Domagoj Soldo Domoš, jedan od najzaslužnijih za ovaj potez.
– Mural smo mogli napraviti na bilo kojoj lokaciji u gradu, odlučili smo se za stadion, simbolično, tu na Zapadu gdje je Stjepan pratio svoj klub. Okrenut je prema terenu pa može i dalje gledati utakmice.
Glavni osumnjičenici za ovo remek-djelo (spomenuti Domoš, Hodak, Bagi, Ferba, Momo i Bajo) naglašavaju da ono, osim što ostaje trajni podsjetnik na tog sjajnog dječaka, šalje i poruku igračima Cibalije, malim i onim nešto većim:
kad dolazite na trening ili utakmicu, bacite pogled na zid i sjetite se Stjepana – ako upola zavolite i brinete o Klubu kao on, ne moramo se bojati za budućnost!
A mlađima neka svakodnevno bude podsjetnik da nije najgora stvar na svijetu kad vam nestane interneta, starci vam uzmu mobitel ili ne dobijete najnovije patike.
Cijenite ono što imate.
Odlazeći sa stadiona, razmišljam kako će ova boja sa zida vremenom izblijediti…
Sjećanje na Stjepana Vojnića neće.
