Na današnji dan prije 35 godina, 17. listopada 1991., Ilok je napustilo oko 8000 stanovnika. Nakon ultimatuma Jugoslavenske narodne armije (JNA), prijetnji i zločina počinjenih nad Hrvatima u okolnim mjestima, Iločani su bili prisiljeni napustiti svoje domove i krenuti u progonstvo.
Početkom listopada u obližnjem Lovasu počinjen je pokolj hrvatskih civila, a Ilok je bio potpuno okružen snagama JNA. Najistočniji hrvatski grad ostao je odsječen od ostatka Hrvatske, dok su zločini nad hrvatskim stanovništvom u okolnim mjestima dodatno pojačavali strah i neizvjesnost.
Dana 13. listopada u Iloku je održan referendum o zajedničkom iseljenju stanovništva zbog krizne situacije. Prema podacima koje navodi Nikolina Vuković u znanstvenom radu Ukradeni grad – o progonstvu Iloka i Iločana, 73 posto građana izjasnilo se za iseljenje. Odluka je donesena u okolnostima potpune okruženosti grada, uz procjenu da bi oružani otpor izazvao nove žrtve, a u Iloku su utočište pronašli i brojni civili iz okolnih mjesta.
Dan poslije, u Šidu je, uz nazočnost generala JNA Dragoljuba Aranđelovića i članova europske promatračke misije, potpisan sporazum o iseljenju hrvatskog stanovništva iz Iloka. Ultimatum je nalagao da grad mora biti napušten do 17. listopada u 16 sati.
Toga jutra, u 7 sati, uz nazočnost promatrača, predano je oružje JNA. Oko 8 sati počelo je formiranje prognaničke kolone traktora, osobnih automobila, teretnih vozila i kombija. Ljudi su sa sobom ponijeli ono najnužnije, uglavnom odjeću i osobne stvari. Kolona duga desetak kilometara formirala se kod gradskog mlina i krenula prema mostu, gdje se nalazila kontrolna točka JNA.
Na mostu su pripadnici JNA držali oružje upereno prema prestrašenim prognanicima, a pojedine skupine izdvojili su iz kolone i odveli u logore u Srbiji.
Oko 8.000 Iločana otišlo je u progonstvo, dok je približno 1.200 stanovnika odlučilo ostati u gradu. Oni su sljedećih šest godina živjeli pod okupacijom, izloženi ograničenjima i diskriminaciji. Hrvati su morali nositi bijele marame na rukavima, njihove su kuće označavane bijelim krpama, a uvedeni su policijski sat i ograničenja kretanja bez propusnica.
Sedamnaesti listopada 1991. ostao je jedan od najtežih datuma u povijesti Iloka – dan masovnog odlaska stanovništva iz vlastitih domova, pod pritiskom vojne sile i straha za vlastiti život. Progonstvo Iločana postalo je simbol stradanja hrvatskog Podunavlja tijekom Domovinskog rata.