PIŠE: Ante JUKIĆ
Otkad je završio skijašku karijeru, Ivice Kostelića nema previše u medijima. Šaljivci bi rekli, i neka ga je što manje, jer kad god se pojavi u njima, nekakva opasnost je u pitanju. Čovjek, očito, voli uzbuđenja i adrenalin, nije mu dosta što je prošao mitske spust staze u Kitzbühelu i Wengenu, nego uporno traži sve veće i veće izazove. Prošli mjesec je, tako, dignuo na noge Službu spašavanja u Crnoj Gori, no, srećom, sve je (i ovog puta) dobro završilo. Naravno, Ivica je javna osoba, njegove pustolovine izazivaju dosta komentara i reakcija, koji su, kao što je to uvijek slučaj, zanimljiviji od samog događaja.
Ako mene pitate, malo mi je nejasan takav stil života odrasle oženjene osobe s četvero djece, no upravo o tome se i radi. Mene se ne pita, to je stvar Ivice i njegove obitelji. I stvarno mi nije jasno, otkud ljudima tolika potreba zamarati se tuđim životima, brinuti tuđe brige, a pogotovo nekoga vrijeđati, izrugivati i omalovažavati. Osim ako Ivica to radi i njima, u što nekako sumnjam.
Naravno, svi ti ‘dobronamjerni’ komentari krenu s nekom plemenitom crtom. Brine se za obitelj i djecu, izražava se zabrinutost za sredstva iz proračuna koja se troše za ovakva spašavanja, problematizira nejednak tretman prema poznatim osobama i ‘malom’ čovjeku. I zaista, ima sve to smisla, dok ne postane malo licemjerno i patetično. O brizi za obitelj i djecu bi se moglo poduže, to je tema za poseban tekst. Reći ću samo kako mi je stvarno apsurdno vidjeti kad se na njih pozivaju krugovi koji neumorno rade na degradiranju obitelji.
Kad govorimo o troškovima spašavanja, to je svakako zanimljiva tema za raspravu. Imamo i mi mnoštvo slučajeva s turistima koji se upuštaju u pothvate osuđene na opasnost, zbog čega uskače HGSS i na račun poreznih obveznika spašava stvar. Apsolutni sam zagovornik osobne odgovornosti i plaćanja kazni za svoje ‘nestašluke’, ali ovo je vrlo klizak i strm teren. Ljudski životi su ipak posebna kategorija, a trebalo bi onda biti i dosljedan. U redu, penjanje u japankama na Velebit je krajnost, to je rezervirana za posebne ‘mudrace’, no svatko od nas tu i tamo ‘zakači’ proračun zbog svojih grešaka, neodgovornosti ili komocije. Dakle, malo smo licemjerni, ako skačemo na zadnje noge zbog toga.
Isto tako, i taj drugačiji tretman prema poznatim osobama nije ništa novo, niti je to naša izmišljotina. U idealnom svijetu, toga ne bi bilo, no u ovom realnom tako je uvijek bilo i tako će uvijek biti. Ni mi se uglavnom ne ponašamo isto prema ‘velikim’ i ‘malim’ ljudima. Nije Ivica u Crnoj Gori izazvao promptnu reakciju tamošnjih službi zato što se zove Ivica, nego zato što se radi o vrhunskom sportašu i javnoj osobi. Jednak tretman imao bih i ja, da sam postigao sve što i on. Kako nisam ni blizu, onda bi to vjerojatno išlo malo sporije. Tako to funkcionira. A one moraliste koji se zgražaju što je Janica intervenirala (ako je to uopće točna informacija), upitao bih kako bi oni reagirali da im se netko bližnji nađe u životnoj opasnosti, a imaju mogućnost okrenuti neki broj i malo ubrzati stvar? Bi li ustrajali u svojoj moralnoj savršenosti pod cijenu gubitka voljene osobe ili bi nakratko zažmirili?
Kao što sam rekao, puno je ovdje stvari o kojima se može pričati, i mogu razumjeti sve stavove. I ogorčenje, i razočaranje. Međutim, kad se netko ne zaustavi samo na tome, nego u cijelu priču nekako uvede i neizbježnu ideologiju, onda je jasno kako se ovdje ne radi ni o Ivici, ni o iskrenoj brizi, ni moralu, nego o osobnim frustracijama. A i toga sam se naslušao i načitao. Znamo kako to već ide, odjednom isplivaju priče o plaćanju poreza, lažnim domoljubima, Monte Carlu i ostalim temama koje jasno detektiraju odakle vjetar puše.
Što god mislili o Ivici Kosteliću i njegovom načinu života, postoje neke činjenice. Taj život je njegov, nije naš, da bi se trebali toliko baviti njime. I sve što je stekao u tom životu, Ivica je zaslužio prije svega svojim trudom i radom. Postigao je velike uspjehe, ostavio je trag, učinio je svoje ime poznatim. A oni koji i u ovakvim slučajevima nekako pronađu načina iskazati svoje osobne frustracije, trebali bi se zapitati, što su to oni učinili i koja je njihova ostavština?
I još nešto. Ivica se i ovih dana našao u jednoj nezgodnoj situaciji, koju su mediji na sebi svojstven način prikazali malo ‘slobodnije’. Jer tako, naravno, vijest izaziva više zanimanja i donosi veći broj klikova. I ti isti mediji će onda nekome moralizirati, dijeliti savjete i širiti empatiju, brigu i humanost? Toliko o njima.
A sad odoh biciklom na Biokovo. Po mraku, gol i bos. U rikverc…
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.