PIŠE: Ante JUKIĆ
Ako ste očekivali duhovni tekst ove nedjelje, moram vas razveseliti. Ništa od toga. Naime, jutros, baš kad sam se spremao baciti na pisanje, na vratima mi se pojavio nenajavljeni gost. Drag, ali nenajavljen. Mogao bih sad reći što mislim o ljudima koji u nedjelju ujutro nekome samo tako banu na vrata, no ipak ću se suzdržati. Uglavnom, tako sam vam se ja, umjesto Bogom, morao baviti čovjekom. Uspio sam tek poskrivećki škicnuti na današnja Čitanja i Evanđelje.
Knjiga propovjednikova govori o ispraznosti života, o smislu brige za materijalno, kad ćemo svejedno jednoga dana umrijeti i sve ostaviti nekome koji se oko toga uopće nije trudio. Na istom tragu je i sveti Pavao, koji u poslanici Kološanima upozorava na opasnost idolopoklonstva i tjelesnih zadovoljstava. Cijelu priču u Evanđelju zaokružuje Krist, pripovijetkom o čovjeku koji je cijelog života zgrtao bogatstvo, a zanemario dušu. Gospodin takve ljude naziva bezumnicima, zato što sebi zgrću blago, umjesto da se bogate u Bogu.
Bogatstvo se kao tema često provlači kroz razgovore duhovne tematike, i uglavnom se predstavlja kao nešto loše, nespojivo s vjerničkim životom. Kao da čovjek ne može istovremeno biti bogat i dobar. Što je pomalo paradoksalno, jer sama riječ ‘bogatstvo’ u sebi sadrži Boga, dok za imovinu često znamo reći i ‘dobro’. Krist se mnogo puta u svojim govorima dotaknuo materijalnog bogatstva, ali nikad o njemu nije govorio isključivo u negativnom kontekstu. Štoviše, poznate su Njegove riječi o talentima koje treba iskoristiti, a ne zakopati, kao i da će se onima koji imaju još nadodati. Gospodin, očito, nije imao ništa protiv bogatstva, nego je naglasak stavio na to kako se čovjek odnosi prema njemu.
Bog je s čovjeka stvorio kako bi služio Njemu, a gospodario nad svime ostalim, i upravo je to putokaz kako se čovjek treba odnositi prema bogatstvu. Dok je on gospodar svog imanja, a ne imanje njega, dok je bogatstvo posljedica onoga što u Bogu radi, a ne cilj kojim teži, čovjek je na pravom putu. I dok ne gazi preko drugih kako bi ostvario svoje ciljeve. Tek kad ga bogatstvo preuzme i otvrdne mu dušu, može se reći kako je čovjek izvrnuo vrijednosti, kako je prekršio Prvu Božju zapovijed.
Kristova današnja poruka je jasna. Čovjek nikad ne smije služiti bogatstvu, osim ako je to bogatstvo – sam Bog.
Eto, a ja se sad, nažalost, moram posvetiti svom gostu. Iako, valjda, ima i to nekakvog smisla. Ako se već ne može služiti Bogu i bogatstvu, onda se, pretpostavljam, ne može ni služiti Bogu, a istovremeno zanemariti čovjeka. To bi baš bilo licemjerno i promašeno…