PIŠE: Ante JUKIĆ
Volim kvizove znanja. Točnije, nekad sam ih volio, dok sam iz njih mogao nešto naučiti. Danas, kad sve znam, više mi nisu toliko zanimljivi. Ne bih se htio hvaliti, ali zna se dogoditi da u ovoj Potrazi što ide svaki dan na nacionalnoj televiziji znam baš sva pitanja, kao da gledam reprizu. S odgovorima je, pak, druga priča. Čak mi nije toliki problem što je taj kviz dosadan, nego je baš postao naporan. Ne znam samo tko više, voditelj, lovci ili natjecatelji. Poligon za širenje ovih ‘modernih vrijednosti’.
Koja je uopće fora s tim voditeljima? Imaju li to oni nekakvu doživotnu koncesiju ili nitko drugi u ovoj državi ne zna raditi taj posao? Za neke od njih uopće više ne znaš koji im je ‘pravi’ posao, postali su profesionalni voditelji kvizova. Na nacionalnoj televiziji, sigurna i pristojna plaća i tako do mirovine. Ali, neka, nemam ništa protiv, takav spontani i opuštajući humor vrijedan je svake kune poreznih obveznika.
Malo i o lovcima. Imaju ljudi puno znanja, to nije sporno, no o pameti bi se dalo razgovarati. Iako to pokušavaju prikriti, kod većine, a nje pogotovo, očita je ideološka obojenost, pa i nekakve osobne frustracije. Koje se često izražavaju humorom, nerijetko neprikladnim i neukusnim. I općenito mislim kako je komunikacija između voditelja i lovaca često ispod razine navodno odraslih i ozbiljnih osoba. O tome bi svi mogli puno naučiti od jednog svog bivšeg kolege kojeg, nažalost, više nema među nama.
I konačno – natjecatelji. Meni najdraži sudionici kviza. Zbog njih zapravo tu i tamo bacim oko i uho. Koliko samo za život korisnih stvari možeš naučiti od njih. A svi vode tako ispunjene, dinamične i uzbudljive živote, stvarno im zavidim. Eh, da mi je samo 1% njihovih života. To se planinari, putuje, čita, bavi svim mogućim sportovima, šeta po pet mačaka i tri psa. Naravno, pub kvizovi su neizostavni, znanja nikad dovoljno. Svega se nađe, samo vremena kronično nedostaje. Toliko, da mnogi već po peti puta dolaze.
Super mi je kod njih što vole pročitati dobru knjigu, pogledati dobar film ili pojesti nešto ukusno. Na tom savjetu sam im neizmjerno zahvalan, meni to nikad ne bi palo na pamet. Ja nekako uvijek uživao u lošim knjigama, filmovima i jelima. I simpa mi je kako se stide svog mjesta, ako nije neko razvikano, pa se brže-bolje prikrpaju nekome. Znate ono: „Živim u neko malo mjesto, to vam je odmah pokraj neki veći grad.“ Čemu ta malograđanština? Ako netko ne zna gdje su ta mjesta, njegova sramota. Neka se raspita. Uglavnom, čudni neki ti natjecatelji u Potrazi. Ali, eto, mi bi kao trebali navijati za njih. Zašto? Očito je, čista ostavština komunizma. Jadni siromašni pošteni natjecatelj, protiv surovog bogataša (HRT).
E, ja zato uvijek navijam za lovce. Njima je to posao, oni žive od toga, dok ovi besposličari koji dolaze po pet puta očito ništa pametno u životu ne rade. Zašto bih ja, uostalom, navijao za njih, kad ni oni sami ne žele pobijediti? Jer, ako pobijede, onda više ne mogu doći, a njima je tamo baš jako lijepo. K tome, svaka pobjeda natjecatelja znači i otkinuti novac iz usta HRT-a, a to se onda odražava i na TV program. To je nešto što nipošto ne želim ni zamisliti. Stoga, samo naprijed lovci, šamarajte te džabalebaroše koji bi kruha preko motike! Neka što više novca ostane našoj nacionalnoj televiziji, kako bi i dalje imali ovakav bogat i kvalitetan program.
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.