PIŠE: Vladimir RUBIĆ
Stariji ljubitelji sporta u Vinkovcima još se dobro sjećaju zlatnih dana vinkovačkog rukometa. Među tim vremenima ponosa i sportskih uzleta, jedno ime zauzima posebno mjesto – Aleksandar Aco Smiljanić, rukometna ikona našeg grada, preminuo je u 78. godini života.
Bio je igrač koji se ne zaboravlja. Samozatajan, nenametljiv, ali na terenu nezaustavljiv. Njegov razoran šut i nepredvidiva lucidnost u igri priskrbili su mu status pravog vođe momčadi i ljubimca navijača. U vremenu kada su za njega interes pokazivali najveći klubovi bivše države, Zagreb i Beograd, Aco je ostao vjeran svome gradu. Ostao je – Vinkovčanin.
Već kao učenik 1. razreda vinkovačke Gimnazije bio je standardni igrač Lokomotive. Mi, njegove školske kolege, bili smo ponosni što imamo takvog prijatelja, uzora, sportaša. Prema mišljenju današnjih rukometnih znalaca, Aco je imao ono što se ne trenira – dar. Njegova igra, kreacija i strast bile su preteča jednog drugog genijalca – Ivana Balića. Aco je bio „Ivano“ svoga doba.
Nakon igračke karijere, vodio je skroman, ali dostojanstven život. Nije se dao nagovoriti na odlazak, unatoč brojnim ponudama. Da je otišao, možda bi i njegovo ime stajalo uz bok Peziću, Paleki, Miljku… Ali, njemu je srce pripadalo Vinkovcima.
Njegova obitelj može biti ponosna; imali su muža, oca i prijatelja kojeg se pamti. A grad Vinkovci izgubio je sportaša čije se ime izgovara s poštovanjem i toplinom.
Aco, neka ti je laka zemlja, tvoja rodna gruda. Zbogom, prijatelju…