PIŠE: Ante JUKIĆ
Prošloga petka u poštanskom sandučiću me dočekale nekakve novine. Cijena im je, piše, 1,50 eura, ali dobio sam ih besplatno. Kako se ono kaže, niti tražio, niti platio. Nisam se htio zamarati njima preko Uskrsa, pa sam jučer sjeo i u miru ih malo prolistao. Što reći, zanimljiv taj grad o kojemu se piše. Sve u njemu super, a najviše oni koji ga vode…
Navečer sam, pak, malo bacio oko na portale. Inače to izbjegavam što je više moguće, ali moraš se malo i informirati o tome što se događa. Informirati, dezinformirati, kako god. Čak me toliko ne privlače same vijesti, puno su mi zanimljiviji komentari. I u njima se piše o nekakvom gradu, ali ovaj je skroz drugačiji od onog iz novina. U ovom baš ništa ne valja, a ne valja zato što ne valjaju oni koji ga vode…
Eto, dva grada, dva potpuno različita svijeta. Između njih, ja radije biram ovaj moj. Možda nije savršen kao onaj prvi, ali nije ni izbliza tako loš kao onaj drugi.
Uvijek sam se grozio izraza ‘politička utakmica’, pogotovo kad dolazi iz usta političara. Jer time oni zapravo priznaju, ono što inače ne žele. Da politiku shvaćaju kao natjecanje u kojem im je na prvom mjestu osobna pobjeda. Meni je takav način razmišljanja neprihvatljiv. Pa, svima bi valjda na prvom mjestu trebalo biti javno dobro, od toga svi živimo i od toga svi imamo koristi. Kao da je važno tko je to ostvario.
No, ‘ajde, kad su već političku utrku (evo novog izraza za razmatranje) sveli na sportsko nadmetanje, onda bi se barem trebali držati nekakvih osnovnih postulata. Recimo, u sportu ćeš poduzeti sve kako bi pobijedio, ponekad se služiti i trikovima, podvalama i sitnim prevarama, no nekakva granica ipak postoji. Ispod neke razine nikad se ne ide, čuli smo svi za taj famozni fair-play. Nije lijepo udarati ispod pojasa, neka pravila moraju se poštovati. U protivnom, nitko će neće respektirati, koliko god možda sposoban bio.
Ima još jedna poveznica između politike i sporta, pa ću biti toliko slobodan i usuditi se dati savjet svim natjecateljima. Kako vladajućima, tako i onima koji to pretendiraju biti. Njima pogotovo. Političari, a stranke posebno, su kao nogometni klubovi. Imaju svoje navijače koji su uvijek uz njih, i u dobru, i u zlu. Često je ta privrženost neracionalna i teško objašnjiva, s elementima kulta. Oni koji godinama dominiraju i osvajaju, imaju i veći utjecaj u strukturama, sve to dolazi s uspjesima. I nije ih lako skinuti s trona. Da bi to uspio, moraš ponuditi nešto više.
Koliko ja mogu primijetiti, većina političkih opcija obraća se svojim ‘navijačima’, što i nema baš previše smisla. Ti glasovi ‘zapakirani’ su i prije kampanje, na njih ona neće utjecati. Kao što ni navijači neće promijeniti omiljeni klub. I prije nego se otvore birališta, može se okvirno procijeniti koliko tko ima sigurnih navijača. Naglasak bi u kampanji trebao biti na neodlučnima, na onima koji još važu. Takvi nisu ni emotivno, ni interesno, ni na bilo koji drugi način vezani za kandidate, i spremni su čuti tko što nudi. Nažalost, uglavnom čuju prepucavanja na razini male djece i omalovažavanje svega što dolazi i suprotnog tabora.
Nisam ni psihijatar, ni psiholog, pametan nisam pogotovo, ali neke principe funkcioniranja ljudskog mozga znam. Pričali su mi o tome oni koji jesu pametni. Kad čovjek gleda utakmicu između dva kluba prema kojima nema nikakvih navijačkih sklonosti, uglavnom će se prikloniti manjem, slabijem. No, ako taj manji i slabiji neprestano govori o velikom, omalovažava sve što je on postigao, konstantno ga optužuje i osuđuje, simpatije neodlučnih neće dobiti. Dapače, učinit će upravo suprotno.
Ljudi su već polako umorni od neprestanog kritiziranja, pljuvanja i vrijeđanja. Traženja negativnog u svemu. Takvim pristupom sigurno nećeš pridobiti neodlučne. Puno je bolje usredotočiti se na sebe i na ono što ti možeš ponuditi. Ali, konkretno, bez patetičnih i izlizanih floskula. Tad će te i ljudi početi shvaćati ozbiljnije. Da je sve savršeno, nije. Da može bolje, može sigurno. U puno stvari. Ali, nije ni baš toliko loše. Nekad slušajući ove male klubove stekneš dojam kako se grad ruši, i doslovno i figurativno. Kako ništa ne funkcionira, kako nitko ne radi ništa. Sve oronulo, zapušteno i uništeno, gladni i siromašni ljudi padaju po ulicama. Nemaju snage ni domoći se kontejnera, kako bi nešto ušićarili.
Pokušajmo biti realni, nije baš tako. Ne možeš navijače uvjeravati da vide, nešto što ne vide. Točnije, ne možeš sve. One koje možeš, već si uvjerio, oni su tvoji navijači svakako. Protivničke nećeš uvjeriti nikad, što god rekao i priložio. I onda ti ostaju ti neodlučni koje moraš uvjeriti da si ti ‘taj’. A takvima ipak moraš ponuditi nešto više od žalopojki i pljuvačine…
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.