PIŠE: Ivan Grigić – Šinko
Upravo je rečenicom iz naslova pater Stjepan Ivan Horvat započeo svetu misu za HNK Cibalia, misu koja je crkvu Svetih Euzebija i Poliona učinila malenom za sve one koji su je pohodili u sparno nedjeljno jutro ljeta Gospodnjeg 2025.
A kada zdanje, koje se kolokvijalno zove Velika crkva, biva premalen za sve one koji žele nazočiti svetoj misi, zaključak je sljedeći; ili je posebna misa, ili je poseban svećenik.
Ili oboje.
Padre Stjepan već poslovično u odličnoj formi, bilo da progovara o poslanicama, Evanđelju i Bogu, bilo da se dotiče nogometa, navijača i gostovanja. Iz svake riječi je očito da je na svom terenu… I doslovno, i preneseno.
Govorio je strastveno, nadahnuto i s opipljivom ljubavlju prema „Gradu i Klubu“, onako kako samo može dokazani Cibalijin prijatelj, lokal patriot, domoljub i navijač.
A imao je kome i govoriti…
Iznimno živopisna ekipa okupila se u crkvi; našlo se tu nogometaša, grešnika, navijača, dužnosnika, grešnika, dječurlije, svetica, grešnika…
Ali i to je samo dokaz da Bog podjednako voli svu svoju djecu.
Nakon mise ekipa se preselila na stadion gdje su se u svečano-ležernom ugođaju prisjetili navijača poginulih u Domovinskom ratu, Cibinog anđela čuvara Stjepana Vojnića te je obavljen Božji blagoslov igrača, škole nogometa i navijača Cibalije.
Dobro je znati da je Gazda uz nas i da će nas, s vremena na vrijeme, pogledati, ali ako ne zapnemo na terenu i tribinama preko svojih mogućnosti, neće nam pomoći ni da u prvih 11 imamo Šimuna, Petra, Andriju , Jakova, oba Ivana, Judu, Filipa, Tomu i u špici Bartolomeja i Mateja.
„Pomozite si i ja ću vam pomoći“, lebdjelo je iznad stadiona Cibalije dok su odjekivale zadnje riječi Očenaša, kao misao koja će nas voditi kroz ovu, nadamo se, povijesnu sezonu.
