PIŠE: Ante JUKIĆ
Cijeli život kupujem samo ono što mi treba, izbjegavam velike trgovačke lance i kupovanje bez svrhe. Općenito se klonim trgovina što je više moguće. Dakle, po ovim današnjim definicijama, ja sam u cjeloživotnom bojkotu. S druge strane gledam ljude koji histerično kupuju i što treba i što ne treba, kao zombiji gurajući kolica u tim hramovima današnjeg društva. I sve to, neprestano žaleći se na cijene, iako svatko s imalo logike u glavi zna kako se te cijene mogu malo ukrotiti racionalnijim pristupom kupovini.
Nekad mi sve to sa strane izgleda toliko nadrealno, pa pomislim kako se radi o skrivenoj kameri ili nekakvom društvenom eksperimentu u kojem ljudi sudjeluju, a da toga nisu ni svjesni. Imam i određeno mišljenje o današnjem čovjeku, ali nastojim ga držati za sebe. Nikome ništa javno ne prigovaram, ne pametujem, ne naređujem, ne sugeriram ako baš izravno ne pita. A pogotovo ne prozivam. Svatko neka radi po svome.
Ni pekarnica nisam česti gost. Djelomično i zbog cijena, no prvenstveno zato što izbjegavam takvu vrstu hrane. Mislim, nisam jedan od oni koji su opsjednuti zdravom prehranom, tu i tamo znam se počastiti kojom delicijom, ali da ovise o meni, teško bi pekarnice zaradile svoj kruh. Pošto je sad, koliko vidim, aktualna priča sa srednjoškolcima i njihovim patnjama, evo riječ-dvije i o mojim iskustvima iz tih dana.
I tad sam bio čudan, kao što sam i danas. Ne bi vjerovali, uvijek sam nastojao jesti kod kuće prije odlaska u školu, nešto bih si spremio i za ‘jauznu’, tako da uglavnom uopće nisam morao ići u te pekarnice. Koje se sad, vidim, predstavljaju kao osnovna životna potreba, nešto bez čega se ne može. Učenici pogotovo.
Sad, s ovim odmakom, mogu reći kako mi je moj nekonvencionalan način života tijekom srednje škole puno pomogao i postavio neke temelje za budućnost. Zdravije sam se hranio, uštedio nešto kuna, a umjesto na čekanje u redu u pekarnici, dragocjene trenutke odmora mogao sam iskoristiti za odlazak u kafić ili kladionicu.
I onda netko dođe s ovom revolucionarnom idejom. Zamislite vi to, tko bi se toga samo sjetio? Kupujte odgovornije! Ideja je, naravno, u srži logična, ali ježim se trendova, kultova još više. A ovo baš ima odlike toga. Zato nastavljam kao i prije. U trgovinu što manje, ali ako moram, idem.
Da, priznajem, idem i kupujem. I na zabranjene dane, i u zabranjenim trgovinama. I zbog toga mi neki preko noći prosvijetljeni ‘bojkotaši’, koji su do jučer kupovali kao sumanuti, spočitavaju da sam komotan i da ne mogu bez kupovanja. Dakle, oni kojima je netko morao objasniti da bi bilo bolje manje kupovati, manje ići u pekarnice. Oni kojima je netko morao objasniti da trgovci gledaju prvenstveno svoj interes, da su pekarski proizvodi manji nego prije, da se može nešto pristojno i kod kuće napraviti.
Eto, takvi posljednjih tjedana mjerkaju tko to izlazi s vrećicom iz trgovine petkom, tko danas jede buhtlu ili prstiće. Takvi se sad predstavljaju nekakvim borcima i svisoka i s prijezirom gledaju one koji se nisu slijepo priklonili kultu. Takvi’ bojkotaši’ druge nazivaju komotnim ovisnicima o kupovanju? Naravno, i ovcama, kako bi uostalom bilo koja hrvatska priča mogla proći bez ove jadne životinje…
Ne, uopće nije apsurdno…
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.