PIŠE: Ante JUKIĆ
Stvarno vrijeme brzo leti. Kao da je jučer bio sveti Andrija, a već nam je evo došlo i došašće. Na početku, nekoliko servisnih informacija. Većina ih zna, ali nikad nije zgorega ponoviti. Prva nedjelja došašća ujedno označava i početak nove Crkvene godine. Iako se uglavnom u neformalnih razgovorima kaže kako došašće traje četiri tjedna, to je slučaj samo kad je Božić u nedjelju, i tad je došašće najduže. Ako Božić ‘pada’ u ponedjeljak, imamo najkraće došašće, koje traje tri tjedna jedan dan. Ove godine svetkovinu Kristova rođenja proslavit ćemo u srijedu, tako da će i došašće biti jedno od kraćih.
Duhovna priprava za Božić korijene vuče iz 5. stoljeća, a došašće kakvo danas poznajemo, koje obuhvaća četiri nedjelje uoči Božića, u Crkvenu je liturgiju uveo papa Grgur Veliki u 6. stoljeću. U samim počecima imalo je isposnički i pokornički karakter poput korizme, no s vremenom je poprimilo obilježje radosnog iščekivanja Božića.
U liturgiji došašća naglasak je na čitanjima koji govore o proroku Izaiji, svetom Ivanu Krstitelju i Blaženoj Djevici Mariji. Potpuno razumljivo, jer svi oni na poseban način navješćuju dolazak Mesije. Izaija je u Starom zavjetu pisao o ‘djevici koja će začeti i roditi sina, te mu nadjenuti ime Emanuel’, Blažena Djevica Marija je ona koja je u svojoj utrobi nosila Spasitelja i donijela ga na svijet, dok Ivan Krstitelj u svojim propovijedima na Jordanu upućuje ljude na Krista govoreći: „Pripravite put Gospodinu, poravnajte mu staze!“.
Sadržajno gledajući, prvi dio došašća usmjeren je na drugi Kristov dolazak o Sudnjem danu, a kako se približava Božić, tako liturgija naglasak prebacuje na sam događaj rođenja u Betlehemu. Upravo štalica, pastiri i jaslice najupečatljiviji su motiv Božića, iako je njegovo značenje puno dublje. Za primijetiti je kako danas čak i povijesni Božić sve više odlazi u drugi plan, dok je o nekim njegovim drugim dimenzijama suvišno i pričati. Danas je u Božiću sve manje Boga, barem onog čiji se zemaljski rođendan obilježava.
Prva nedjelja došašća znači i službeni početak onoga što neformalno počinje puno ranije, još tamo u ranom studenom, dok se svijeće na grobovima pokojnika upaljene za blagdan Svih Svetih još nisu ni ugasile. A kad prođu, kod nas dani obilježavanje žrtve Vukovara i Škabrnje, a u Americi Dan zahvalnosti, koji se također mora marketinški iskoristiti, započinje takozvano Božićno ludilo. Da je ludilo, definitivno je, a sad koliko je Božićno, o tome bi se moglo govoriti. Čovjek je naprosto bombardiran gomilom stvari koji odvraćaju pozornost od same biti ove svetkovine. Toliko, da bi neupućeni gost s drugog planeta bio zbunjen prizorima koje u prosincu vidi na gradskim ulicama. Kad bi mu rekli da Božić slave i oni koji ne vjeruju u tog malog Boga, a i da onima koji vjeruju taj Bog postaje sve manje važan. Pa čak i njegovo utjelovljenje nazivaju bajkom.
Nudi se danas ljudima za vrijeme došašća sve i svašta. Ali, svakome je na izbor, to je najvažnije. Svatko sam odlučuje što će uzeti sa stola, hoće li se u došašću okrenuti duhovnom rastu ili će se bez ikakvih kriterija prepustiti tom famoznom ludilu. I ne mora se uopće biti isključiv. Ne mora se čovjek, ako mu je Krist na prvom mjestu, odreći svega ostalog. Nisu sve ove popratne stvari nužno loše, niti ih treba u potpunosti izbjegavati želeći dokazati kako se protivimo ovoj komercijalizaciji došašća i same svetkovine Božića. Kao i uvijek, sve je stvar mjere i prioriteta. Problem je ako popratni folklor postane jednako važan kao i sama bit Božića, a duhovna katastrofa ako zbog tog folklora Krista u potpunosti maknemo u stranu.
I tako, na jednoj strani stola prorok Izaija, sveti Ivan Krstitelj, Blažena Djevica Marija, Kristova božanska narav, Njegov drugi dolazak o Sudnjem danu, zornice i molitva, na drugoj kuhano vino, kobasice, vile, sobovi, djedovi, lampice, zvončići, trgovine, izlozi i Orašari. Onda, birajmo…