PIŠE: Ante JUKIĆ
Ne razumijem se baš previše u pravosuđe. Meni je najvažnije da se u njemu može kuhati, a sad, je li suđe pravo ili krivo, ne zanima me previše. Štoviše, rekao bih da je upravo(suđe) jedno od tri životna područja o kojima pojma nemam. Nogomet je drugo, a ono prvo ne moram ni spominjati, u to ste se već mogli uvjeriti. Opet, kad vidim i slušam eminentne pravnike, nekako mi dođe lakše. Ako oni ne znaju, zašto bih onda i ja znao? Mogu iznijeti samo neki površni dojam sa strane. Kao pasivnom promatraču čini mi se kako nam je pravosudni sustav pomalo, da tako kažem, sporkast, i da ne tretira baš sve ljude jednako. Što mi je nekako i logično. Nismo svi i nikad nećemo biti jednaki, barem na ovom svijetu. Tko to još nije naučio, ima ozbiljan problem. No, to je već jedna druga tema, vratimo se pravosuđu.
Kad se radi o temi koji mi je strana, kad ne znam meritum, uvijek se okrenem nekakvoj logici i zdravom razumu, jer često je i to dovoljno kako bi se izvukli određeni zaključci. I, naravno, obavezno saslušam što ima reći struka oko nas, kad se nakratko ostavi politike i nogometa. Od nje se ipak može najviše naučiti. Moram priznati kako je po pitanju pravosuđa razmišljanje mudraca s ulica i društvenih mreža baš zanimljivo. Posebno mi je to upalo u oči kod jedne od najvećih pravosudnih priča moderne Hrvatske. Riječ je, naravno, o nogometnom menadžeru kojeg su određene životne okolnosti odvele preko granice. U drugu (ili možda prvu?) domovinu.
Dok je bio na vrhuncu, štovatelji i obožavatelji lika mu i djela odbijali su sve teze o njegovom kršenju zakona koje su plasirali oponenti, jer čovjek nije osuđivan. A kad niste osuđivani, kad ste slobodni, onda niste ni krivi. Spomenuti oponenti su, pak, njegovu slobodu pripisivali korumpiranom pravosuđu. Kad je dotični ipak priveden i optužen, pa naposljetku i osuđen, oponenti su slavodobitno mahali presudom, kao potvrdom onoga što su oni cijelo vrijeme tvrdili. Presudom sustava koji je, podsjetimo, do te presude, po njima, bio korumpiran. Ostao je taj sustav i nadalje takav, ali sad za štovatelje i obožavatelje, za koje je prije bio jamac nedužnosti njihovog idola. Doduše, i za oponente je dijelom još uvijek korumpiran, jer je dotičnom omogućio nesmetani prelazak granice. Zanimljivo kako se taj pravosudni sustav mijenja. Malo pošten, malo nepošten. Korumpiran, pa onda odjednom nije. A o istom sustavu pričamo cijelo vrijeme. Ili ih možda ima više?
Sve ovo vrijedi i za (ne)temu svih (ne)tema i glavne medijske zvijezde današnje Hrvatske. O politici i političarima je riječ, kome drugome. Njih se s lakoćom može proglasiti lopovima i kriminalcima, jer uvijek možete reći kako su slobodni samo zato što nam je pravosuđe korumpirano. Kad na kraju netko ipak padne, e to je onda dokaz da smo cijelo vrijeme govorili istinu. Onda nam je ono što kaže sustav svetinja. Isti onaj sustav kojeg inače pljujemo. Ako se u svemu tome nekako pogubimo, ako više ne znamo gdje udaramo, uvijek možemo reći kako je sve to igrokaz i kako su svi oni korumpirani. To sve pokriva.
Konačno, ovo mi je posebno zanimljivo, pravi šećer na kraju. Naš pravosudni sustav je, koliko čujem, nepošten i korumpiran, i pravi je blagoslov kad dođe netko izvana i napravi reda. Pogotovo ako je taj netko iz Europske unije ili neke druge europske institucije, oni su baš jamci poštenja. Iste one Europske unije koju se inače naziva korumpiranom i koja je mentorica našim političarima, koji plešu kako ona svira. I koji su stvorili ovaj naš korumpirani pravosudni sustav.
Uglavnom, kao što sam rekao na početku, ne razumijem se u pravosuđe i nemam nikakve konkretne ‘insajderske’ informacije, ali puno toga sam naučio slušajući one koji sve znaju. I ne samo o pravosuđu, nego i o mnogim drugim stvarima. A ponajviše o logici i dosljednosti.