✍️ dr. sc. Milica BENIĆ
Sigurno ste čuli rečenicu:
„Oprostio sam, ali nisam zaboravio.“
Na prvi pogled zvuči sasvim logično. Ne možemo jednostavno izbrisati iz pamćenja izdaju, poniženje, prevaru ili riječi koje su nas povrijedile.
Ali ta rečenica u životu može značiti dvije sasvim različite stvari.
Jedan čovjek pamti što mu se dogodilo, ali više ne živi s ljutnjom. Drugi također kaže da je oprostio, ali i deset godina poslije čeka priliku da vrati istom mjerom.
Jesu li obojica oprostila?
Obojica se sjećaju onoga što se dogodilo. Jedan je prestao živjeti s potrebom da uzvrati, dok drugi još uvijek čeka svojih pet minuta.
Tu je važno razdvojiti stvari koje često stavljamo zajedno.
Zaborav se odnosi na sjećanje, a oprost na naš odnos prema onome što nas je povrijedilo.
Obojica iz našeg primjera pamte. Razlika je u tome što danas nose uz to sjećanje.
Robert Enright, jedan od najpoznatijih istraživača oprosta, jasno razlikuje oprost od zaboravljanja, opravdavanja onoga što nam je učinjeno i pomirenja. Oprostiti ne znači izbrisati događaj iz pamćenja.
Ali što ako uz sjećanje ostaje želja da vratimo istom mjerom?
Kada nas netko povrijedi, često je narušen i naš osjećaj pravednosti.
„Zašto je on meni to napravio i nastavio normalno živjeti?“
„Jednom će mu se vratiti.“
„Doći će i mojih pet minuta.“
Osveta tada obećava ponovno uspostavljanje ravnoteže. Učinio si meni, učinit ću ja tebi. Povrijedio si me, jednog dana osjetit ćeš isto.
Uz to vraća i osjećaj kontrole. Nakon izdaje ili poniženja osjećali smo se bespomoćno. Osveta nam barem u mašti vraća osjećaj da ponovno imamo kontrolu.
No iza potrebe za „pravdom“ ne stoji uvijek želja da druga osoba pati. Nekada nam je važnije da prizna što je učinila.
Želimo čuti: „Pogriješio sam. Žao mi je.“
Ali što nam znači isprika koju smo morali iznuditi?
Riječ „oprosti“ ne znači mnogo ako je izgovorena samo da bi razgovor završio ili zato što smo je zahtijevali. Dobili smo ispriku, ali ne nužno i osjećaj da je druga osoba razumjela što je učinila.
Iskrena isprika može pomoći, ali neki je ljudi nikada neće dobiti. Čekati je cijeli život značilo bi vlastiti mir ostaviti u rukama osobe koja nas je već jednom povrijedila.
A dok čekamo, priča se nastavlja u našoj glavi.
Ponovno vodimo stare razgovore, smišljamo odgovore koje tada nismo izgovorili i zamišljamo što ćemo jednoga dana reći. Takvo uporno vraćanje događaju i mislima vezanim uz njega naziva se ruminacijom.
Događaj je završio, ali ga naš um vraća u sadašnjost. S njim se vraćaju ljutnja, povrijeđenost i potreba da se stari račun jednom izravna.
Oprost ne znači ni da se ljutnja više nikada neće vratiti. Dovoljna je neka riječ, mjesto, datum ili susret da nas stara povreda ponovno zaboli. Važnije je što tada s tom ljutnjom napravimo – hoćemo li je ponovno hraniti ili dopustiti da prođe.
I tu se možemo vratiti početnoj rečenici:
„Oprostio sam, ali nisam zaboravio.“
To što još nešto pamtimo ne znači da nismo oprostili. Važnije je kakav odnos danas imamo prema onome što se dogodilo.
Ako nakon deset godina još čekamo priliku da nekome vratimo istom mjerom, vrijedi se zapitati:
Jesmo li oprostili – ili smo samo odgodili osvetu?
Oprost pritom ne znači pomirenje. Osobu ne moramo vratiti u svoj život. Granice mogu ostati, kao i izgubljeno povjerenje. Ne moramo zaboraviti što se dogodilo niti se praviti da nije bilo važno.
Ono što nam je netko učinio pripada prošlosti. Ali dok god ta osoba iz sjene upravlja našim osjećajima i postupcima, još uvijek zauzima mjesto u našem životu.
Dok čekamo priliku da joj vratimo, nismo je zapravo pustili. A tada je teško govoriti o oprostu.