✍️ Milica BENIĆ
Kada netko umre, društvo prepoznaje da smo nešto izgubili. Postoje sprovodi, osmrtnice i rituali koji potvrđuju da je nastupio gubitak. Kod nejasnih gubitaka takva potvrda često izostaje. Nitko ne dolazi izraziti sućut zbog razvoda, otuđenja u obitelji ili roditelja koji više ne prepoznaje vlastito dijete zbog demencije. Zato mnogi ljudi godinama nose tugu za koju nemaju ime i osjećaj da nemaju pravo žalovati.
Američka psihologinja Pauline Boss još je 1970-ih godina uvela pojam nejasnog ili dvosmislenog gubitka kako bi opisala situacije u kojima je gubitak stvaran, ali nije potpuno jasan ni razriješen. Za razliku od smrti, gdje postoji određena konačnost, nejasni gubitak ostavlja čovjeka u stanju trajne neizvjesnosti.
Smrt, koliko god bolna bila, donosi određenu konačnost. Kod nejasnog gubitka ona često izostaje. Upravo ta odsutnost jasnog završetka čini nejasni gubitak jednim od emocionalno najzahtjevnijih oblika tugovanja.
Boss opisuje dvije osnovne vrste takvog gubitka. U prvom slučaju osoba je fizički odsutna, ali psihološki prisutna. To se događa kod nestalih osoba, otuđenih članova obitelji ili voljene osobe koja je otišla, ali i dalje zauzima važno mjesto u našem unutarnjem svijetu. U drugom slučaju osoba je fizički prisutna, ali psihološki odsutna. To se događa kod demencije, ovisnosti ili teških neuroloških bolesti. Osoba je ovdje, ali više nije ovdje na način na koji je nekada bila.
Kći koja posjećuje majku oboljelu od demencije možda još uvijek drži njezinu ruku, sjedi pokraj nje i brine se za nju. Ipak, osoba s kojom je nekada dijelila uspomene, razgovore i osjećaj bliskosti postupno nestaje. Majka je istovremeno prisutna i odsutna – upravo zato takav gubitak često izaziva zbunjenost koju je teško objasniti drugima.
Posebnu zbunjenost stvara činjenica da se osjećaji često mijenjaju iz dana u dan. Ponekad prevladava nada, a ponekad osjećaj gubitka. Takva emocionalna kolebanja prirodan su odgovor na situaciju koja dugo ostaje nerazriješena.
Nejasni gubici često nas prisiljavaju da odustanemo od jednostavnog razmišljanja u kategorijama „ili-ili“. Osoba može biti istovremeno prisutna i odsutna. Možemo osjećati i ljubav i ljutnju, i nadu i tugu, i olakšanje i žaljenje. Psihološka otpornost u takvim situacijama ne proizlazi iz pronalaska jasnih odgovora, nego iz sposobnosti da podnesemo proturječnosti koje ne možemo u potpunosti razriješiti.
Kod nekih gubitaka nema jasne granice između prošlosti i sadašnjosti. Nakon razvoda bivši partner možda više nije dio našeg svakodnevnog života, ali ga i dalje susrećemo zbog djece ili zajedničkih obveza. Kao da rana počne zacjeljivati, a zatim se ponovno otvori. Ta izmjena blizine i udaljenosti otežava prilagodbu. Svaki novi susret može nakratko vratiti osjećaj da gubitak ponovno počinje.
Ponekad ne tugujemo samo za osobom nego i za budućnošću koju smo zamišljali. Kada se razvedemo, ne tugujemo samo za partnerom, nego i za zajedničkom starošću, planovima i životom kakav smo očekivali. Kada roditelj oboli od demencije, ne tugujemo samo za onim što je izgubio, nego i za razgovorima koje više nikada nećemo voditi. Preseljenje u drugu zemlju, teška bolest ili iznenadne životne promjene također mogu donijeti osjećaj gubitka i onda kada nitko nije umro.
Upravo zato mnogi ljudi ostaju između onoga što je bilo i onoga što više ne može biti. Ne mogu se u potpunosti vratiti prošlosti, ali ni nastaviti dalje kao da se ništa nije dogodilo.
Cilj nejasnog gubitka nije pronaći potpuno zatvaranje. Važnije je postupno prihvatiti da neka pitanja ostaju bez odgovora, pronaći smisao unatoč tome i dopustiti sebi tugovati za onim što je izgubljeno, čak i kada taj gubitak nema jasan kraj.
Neki gubici nemaju sprovod. To ih ne čini manje stvarnima.