PIŠE: Ante JUKIĆ
‘Ajmo iskreno. Da vam je netko pričao o tome, slušali biste ga s podsmijehom.
– Je, je, kako da ne. A onda je svizac…
Kad biste gledali film s takvom radnjom, rekli biste kako se ipak malo pretjeruje.
– Tako skidati tenkove poput Ramba, to je moguće samo u filmu.
Ali, eto, nit’ je lovačka priča, nit’ film. Barem zasad. Nadam se kako će ga netko uskoro snimiti, prema istinitom događaju. Ironično, opasne scene u njemu vjerojatno bi odradili kaskaderi.
Iako je priča već dobro poznata svima, svaki put kad čitam i slušam o tom 5. listopada 1991. godine u Nuštru prođu me trnci. Pa, je li moguće, kako su to izvukli? Realno, ni prije početka utakmice šanse nisu bile velike, protivnik je bio superioran u svim kategorijama. A još kad se dvoboj počeo tako razvijati, i ta mala nada sve više je kopnjela. Gubiš, imaš igrača manje, a već je počela sudačka nadoknada. Čeka se samo posljednji sučev zvižduk. I onda – preokret. Antologijski. Za knjige. Za film.
Za mene je Domovinski rat kategorija zastave ili himne. Ne treba se s njime razbacivati, jer tako gubi vrijednost i smisao. No, to ne znači kako ga ne treba spominjati, a još manje kako ga treba držati zaključanog negdje u prošlosti, kao što neki sugeriraju. Kažu takvi:
– Dosta više s tim, okrenimo se budućnosti.
Promašena floskula, jer ako ne učiš iz prošlosti, u budućnosti ćeš ponavljati iste greške. Uostalom, puno pametniji ljudi od mene davno su rekli kako je povijest učiteljica života.
Nuštar ima dugačku i bogatu prošlost kojom se može ponositi, a Bitka koje se danas prisjeća u njoj zauzima svečano mjesto. Vrijedi se tog dana povremeno spomenuti, posebno kad mislimo da su brige koje nas trenutno more nešto najstrašnije. Zamislite samo, što bi vam branitelji Nuštra odgovorili onda, da ste im rekli koji će biti najveći problemi njihovog sela i Hrvatske za 34 godine? To bih baš volio čuti. Oni gledali oči u oči tenkove koji su već prošli centar, a ti lamentiraš o svojim današnjim jadima.
I zato ‘Bitka za Nuštar’ nije samo dio prošlosti, ona može biti primjer i danas i za 100 godina. Braniteljima treba odati priznanje, ali prvenstveno treba učiti o njih. O tome kako se bori za svoju obitelj, prijatelje, selo i državu. I jedno si vrijedi uvijek iznova ponavljati – ako je bilo moguće pobijediti tog 5. listopada 1991. godine, onda je zaista sve moguće. U stvarnosti, ne u filmu.
