✍️ Ante JUKIĆ
Često, gotovo svakodnevno, na društveno-političkoj sceni slušamo o mrziteljima svega hrvatskog. Ili, kraće, mrziteljima Hrvatske. E, sad, tko su ti ljudi i strukture? I postoje li uopće, ili su samo dio mašte, svojevrsni hrvatski Jeti? Kojeg je netko navodno vidio, ali dokaza za to nema.
Rekao bih kako je pojam ‘mrzitelji Hrvatske’ idealan za diskreditiranje sugovornika, argument kojeg se uvijek možeš uhvatiti. Jednostavno, kad netko kritizira tebe ili određene stvari u Hrvatskoj, samo mu kažeš da je mrzitelj i sve si riješio, rasprave više nema. No, to što se ova etiketa olako i banalno koristi, ne znači kako mrzitelji zaista i ne postoje. I u tome se zapravo krije najveća zamka. To je kao u onoj priči o dječaku i vuku. Neprestano dižeš lažnu uzbunu, pa onda kad se vuk stvarno pojavi, nitko ti ne vjeruje. A ti mrzitelji zaista postoje. Najbolji dokaz za to su oni među njima koji se to ne libe priznati. Ima ih, gotovo svakodnevno javljaju se u javnom prostoru.
Iako, treba reći kako je ‘mrzitelji’ teška riječ, možda bi prikladnija bila ‘nevolitelji’. Isto tako, ne radi se tu isključivo o odbojnosti prema Hrvatskoj, nego prema svim onim obilježjima i vrijednostima koji se uglavnom vežu za našu državu. Svemu tradicionalnom, izvornom, nacionalno obojenom. Sve što ‘nevoliteljima’ smeta kod nas, smeta im i kod svih drugih država nama ideološki i svjetonazorski bliskih. S tim što Hrvatska, naravno, ima jedan poseban krimen. Ona je, naime, u povijest poslala tako dragu im državu, zbog čega je njihov antagonizam prema Hrvatskoj posebno izražen. Najveći križ ‘nevolitelja’ je to što moraju živjeti ovdje, a pogotovo im je mrsko s vremena na vrijeme gledati nacionalnim nabojem obilježena slavlja i mahanje hrvatskim zastavama, u tim trenucima najradije bi propali u zemlju.
Kako prepoznati ‘nevolitelje’? Ovo zna biti delikatno. Iako je njihovo glavno obilježje stalno kritiziranje i traženje loših stvari, ne možemo se voditi samo tim kriterijem. Kritiziranje, naime, samo po sebi nije sporno, niti je dokaz antagonizma prema državi. To je normalno, to čine svi. No, razlika je u namjeri, u tonu kojim se kritizira. Dok oni s dobrom namjerom to čine smireno i argumentirano, držeći se teme, jasno odvajajući stvari koje nemaju veze jedna s drugim, ‘nevolitelji’ su puni otrova i zlobe.
Oni se, kao, brinu, iako je dojam da baš uživaju u lošim vijestima, jer to im je pogonsko gorivo. Konstantno vrte već izlizane floskule i doskočice, povezuju nepovezivo i izvlače zaključke koje nemaju veze sa zdravim razumom. Uglavnom se ne drže teme i konkretnih stvari, nego sve okreću na ideologiju i svjetonazor, uvijek jasno dajući do znanja ono što im je mrsko. Čak i kad krenu odmjereno i argumentirano, vrlo brzo skrenu s puta i otkriju što ih zapravo žulja, što im izaziva komplekse.
Primjerice, priča se o nogometu, o nekim potezima bivšeg izbornika, a oni nekako završe na Gospi, Međugorju, Bosni i Hercegovini. Jasno je kako to nema veze s nogometom. Ili, tema je nešto posve deseto, ali eto njih na pozdravima, pjesmama i koncertima. I tako se otkriju. Nitko se ne može kraće i točnije predstaviti, od onih kojima svaki komentar završi na ‘rvackoj’, ‘popovima’, ‘glupsonu’, ‘ovcama’…
Već rekoh, neozbiljno je, pa i opasno, svakog kritičara naše zbilje proglasiti mrziteljem Hrvatske. No, kao što je smiješno mrzitelje vidjeti svuda oko sebe, jednako je smiješno tvrditi da su oni samo plod mašte. Možda još i smješnije…
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.