PIŠE: Ante JUKIĆ
Proteklog vikenda okončan je prvi dio sezone drugog ranga hrvatskog nogometa, koji se, logično, naziva SuperSport Prvom ligom. Nakon odigranih 17 kola na čelu su se s 34 osvojena boda izdvojili Vukovar 1991 i Opatija, na dnu je zaostao Zrinski Osječko 1664 s njih tek osam, dok se nebeskoplava kraljica smjestila u grupu klubova s relativno malim bodovnim razmacima. Iako je svojim navijačima i dalje jedina, Cibalia, dakle, nije ni prva, ni zadnja, nego peta. Možemo li i jesenski dio sezone vinkovačkog prvoligaša ocijeniti ‘peticom’? Bilo bi to ipak malo previše, nekakva četvorka bila bi primjerenija.
Perspektiva i atmosfera oko Nebeskoplavih mijenjala se iz tjedna u tjedan. I kako to obično biva, plesalo se između dvije krajnosti. Ljeto je proteklo u onim već standardnim pričama koje u prvi plan stavljaju preživljavanje i opstanak kluba, a ne rezultate. Nekakve izražene ambicije i spomen napada na prvo mjesto nitko se nije usudio izustiti. U takvom raspoloženju dočekano je prvo kolo i gostovanje Rudeša, koji je otvoreno najavio želju za povratkom u viši rang. Epilog znamo. Cibalia je dobila 2:0, a kad je u sljedećem kolu s visokih 4:0 promarširala uvijek neugodnim umjetnim terenom u Bijelom Brdu i zasjela na prvo mjesto, odjednom su se zaboravili svi problemi i sve crne prognoze uoči početka sezone. Snovi su mogli početi.
Već domaći remi s Jarunom u trećem kolu malo je primirio euforiju, dok ju je poraz u Vukovaru gotovo u potpunosti eutanazirao. „U redu, prvi možda nećemo biti, ali nećemo ni strahovati za ostanak“, tako se uglavnom rezoniralo nakon uvodnih 360 minuta nogometa u novoj sezoni. Međutim, ispostavilo se kako je dvoboj s Jarunom bio samo početak serije utakmice u kojoj su bodovi pristizali na kapaljku, pa su nemir i zebnja ponovno pokucali na vrata Genscherove 10. I u takvoj atmosferi živjelo se sve do novog dvoboja sa zagrebačkim ‘lejkersima’.
Nebeskoplavi su na dramatičan način u sudačkoj nadoknadi poraz pretvorili u pobjedu te s tim nabujalim optimizmom i samopouzdanjem dočekali susjede iz Vukovara, koji su nakon odličnog ulaska u sezonu upali u krizu. Iako su Vukovarci još uvijek imali nemalih deset bodova prednosti, ova je utakmica poprimila epitet one koja bi mogla potiho vratiti nebeskoplave u borbu za prvo mjesto. Cibalia je dobila 1:0, približila se na ‘minus 7’, i više se gotovo nitko nije sjećao da se samo par tjedana ranije pogledavalo prema dnu i računalo koliko bi bodova trebalo uhvatiti za spokojnu zimu. Opet su se u optjecaj vratile prvoligaške ambicije, preostala sva kola do stanke ocijenjena su ključnim. Kad bi se tu još malo ‘gricnula’ razlika…
Ipak, ništa od toga. Ne da se nije ‘gricnula’, razlika je ponovno otišla na ‘cenera’, budući da su Nebeskoplavi u posljednja dva jesenska nastupa uzeli samo jedan bod. I eto nas ponovno na početku. U redu, prvi možda nećemo biti, ali nećemo ni strahovati za ostanak.
Neki će reći kako je drugi rang hrvatskog nogometa izjednačeniji nego ikad, dok će drugi opet reći kako je to samo eufemizam za nikad lošiji. Ima istine u obje teze. Razlike u kvaliteti između momčadi su stvarno male. Vukovar 1991 i Opatija djeluju za nijansu bolji od ostalih, no daleko je to od neke dominacije, osvojena 34 boda u 17 utakmica (67%) nisu šampionski učinak. Isto tako, ni taj Zrinski koji ima samo jednu pobjedu nije uopće toliko lošiji od drugih, i oni su, kad su se malo posložili nakon kaotičnog starta u sezonu, postali tvrd orah svakome. Sve je to tu negdje, većina utakmica je na klackalici. U takvom natjecanju i nema previše smisla ocjene donositi isključivo na osnovu plasmana.
Recimo, da je Cibala osvojila tri boda više, a mogla je, jer dosta ih je prosuto u završnicama utakmica, sad bi bila treća. Opet, da ih je na kontu ponešto manje, a i to se moglo dogoditi, pogled na tablicu ne bi bio toliko ugodan, iako bi govorili o istoj momčadi i manje-više istom dojmu koji je momčad ostavila na travnjaku. Možda i najbolji primjer tih nijansi su Cibalia i Jarun. Nebeskoplavi su u poprilično komotnoj situaciji, sa šest bodova više od Zagrepčana koji se nalaze u opasnoj zoni i koji definitivno neće imati miran zimski san. A da je Jarun prije nekoliko tjedana u međusobnom dvoboju zadržao prednost s kojom je ušao u samu završnicu, sad bi ove dvije momčadi možda bile s istim brojem bodova. Uglavnom, sve je u ovoj ligi u ‘par deka’.
Uvijek je dobro kad su natjecanja zanimljiva i kad svatko svakoga može pobijediti, no kad se radi o drugim rangovima, priča je ponešto drugačija. Ovdje se ipak traži kvaliteta, momčad koja može napraviti iskorak, otići u najviši rang i tamo biti konkurentna, a dojam je kako takve u ovom društvu trenutno nema. Moglo bi se reći kako nikad nije bilo lakše ući u elitu, ali i nikad teže u njoj ostati. Vidjeli smo to na primjeru nekoliko posljednjih osvajača ovog natjecanja, a vrlo vjerojatno tako bi se provele aktualne momčadi Vukovara i Opatije.
Kad vidi ovakav drugi rang, u kojem su momčadi neambiciozne i(li) bez uvjeta za iskorak, može se samo ponovno izraziti žaljenje što Cibaliju gledamo u ovom društvu. Čak i ovakvi kakvi jesu, s igračkom kvalitetom koja ne baca u trans, Nebeskoplavi se mogu potući sa svima, a uvjete i pedigre koji imaju u odnosu na konkurenciju ne treba ni spominjati. No, tu se onda vraćamo na temu svih tema kad je Cibalia u pitanju. Problem vinkovačkog kluba ne leži u svlačionici, pa čak ne ni ‘katu’. Ključ je u rukama Grada.
Ova jesen je, gledano rezultatski, bila dobra, ali nije to ono što zadovoljnim čini sve kojima su Nebeskoplavi u srcu. Dobro nije dovoljno. Cibalia je danas predobra da bi ispala iz drugog ranga, dovoljno dobra za ravnopravnu borbu sa svima, ali nedovoljno da bi napravila korak prema gore i tamo igrala relevantnu ulogu. I takva neće biti, sve dok se ne riješi pitanje vlasništva.