
✍️ Ante JUKIĆ
Pitanje oprosta vječna je tema, posebno aktualna ovih dana u kojima se prisjećamo vukovarske tragedije. Čovjek često teško oprašta i banalne stvari, pa kako onda očekivati da će drugačije biti kad se radi o nasilno prekinutim životima njegovih najbližih?
Zločin na Ovčari neizbježno sa sobom otvara ovu temu. Zaborava i oprosta. Neki ljudi smatraju kako se treba okrenuti budućnosti, a prošlost zaboraviti, jer ona se ionako ne može promijeniti. Lijepo zvuči, ali ima jedan problem. Čovjek nije računalo kojem možeš samo izbrisati memoriju, a kad bismo i uspjeli, pitanje je koliko bi to zapravo bilo dobro. Davno je rečeno, povijest je učiteljica života. Na greškama se uči, kako ih ne bi ponavljali u budućnosti.
Drugi, opet, kažu kako se ne smije zaboraviti, ali mora oprostiti. A ima i onih koji nikad ne bi ni oprostili.

Biti sposoban oprostiti jedna je od najvećih vrlina, slobodno bismo mogli reći i milosti. I ako je svirepo ubojstvo nemoćnoga najniža razina na koju može pasti, onda je oprost najviša na koju se čovjek može uzdignuti. Za kršćanina dvojbe ne bi trebalo biti. Uostalom, sam Krist govorio je kako treba oprostiti i neprijatelju, i to ne jednom, ne sedam puta, nego ‘sedamdeset puta sedam’.

Međutim, oprost zahtijeva i neke uvjete. Ono što je najvažnije, oprostiti može samo onaj kojemu je učinjeno zlo. Nitko to ne može učiniti u njegovo ime, a mi danas često svjedočimo upravo tome. Ne mogu ja oprostiti zločin koji je počinjen nekom drugom. Isto tako, da bismo oprostili, moramo znati kome opraštamo, što opraštamo i, što je najvažnije, taj netko mora svoj grijeh priznati i oprost zatražiti. A to nije lako. Ako je oprostiti teško, onda je zatražiti oprost još teže. Lijepo je to opjevao jedan naš poznati glazbenik, moglo bi biti da je čak lakše umrijeti.
Kad govorimo o zločinima u Vukovaru i općenito Domovinskom ratu, još uvijek je puno toga u magli. Nekakva uvijena, zapakirana i općenita priznanja postoje, no sve je to nedorečeno. Nema nedvosmislenih i jasnih formulacija, a nema ni konkretnih poteza i odluka koji bi potvrdili iskrene namjere. Kod Domovinskog rata to bi bili priznanje agresije, plaćanje ratne odštete i maksimalna suradnja po pitanju procesuiranja zločinaca i otkrivanja preostalih grobnica. Dok god mnoge obitelji traže svoje najmilije, zločinci žive kao slobodni građani, a mnogi koji dosta toga znaju šute, teško je govoriti o oprostu.
Ne zato što ljudi ne žele, nego zato što ih nitko nije pitao i što nije priznao svoja (ne)djela. Jednostavno, ljudi bi oprostili, ali nemaju kome.
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.
