✍️ Milica BENIĆ
Jedne godine naša je jabuka prepuna plodova. Grane se savijaju, svi komentiraju kako nikada nije bolje rodila. A onda sljedeće godine ništa, kao da je jabuka podbacila. I odmah se pojavi pitanje: što nije u redu? Je li problem u stablu, vremenu, zemlji, kiši? A zapravo je priroda tako uređena – nisu sve godine iste.
Slično je i s nama, samo to teže prihvaćamo.
Postoje razdoblja kada nam se život mijenja gotovo iz mjeseca u mjesec. Završimo školu, upišemo željeni fakultet, pronađemo posao, zaljubimo se, gradimo kuću, dobijemo dijete. Sve djeluje kao da ide naprijed.
Navikli smo na život gledati kroz ono što se vidi. Rezultate, pomake, uspjehe, odnose koji se razvijaju i planove koji se ostvaruju. To su naše “rodne” godine – faze u kojima imamo osjećaj da idemo naprijed.
A onda dođu drugačije godine. One u kojima se izvana nema puno za pokazati. Radimo isti posao, ne ulazimo u nove odnose, ne donosimo velike odluke. Kao da stojimo na mjestu. Kao da ništa ne raste.
I upravo su to razdoblja koja najteže podnosimo.
Lako ih doživimo kao stagnaciju. Kao znak da kasnimo, da smo zapeli, da radimo nešto pogrešno. U modernom svijetu koji stalno traži napredak, teško je prihvatiti faze u kojima se ništa vidljivo ne događa.
Ali, problem nije u tim razdobljima, nego u načinu na koji ih tumačimo.
Ako se vratimo na našu jabuku s početka priče, godina bez ploda ne znači da se ništa ne događa. Naprotiv. To je često vrijeme u kojem se stablo obnavlja, prilagođava, čuva energiju za ono što dolazi. Mi taj dio ne vidimo.
Isti proces događa se i kod nas.
Imamo faze u kojima ne gradimo nešto novo, nego slažemo ono što već imamo. Razumijemo neka iskustva, učimo iz grešaka, oporavljamo se od nečega što je bilo teško, vraćamo se sebi nakon razdoblja u kojem smo bili previše usmjereni na druge.
Izvana to često ne izgleda kao rast. No razvojna psihologija naglašava da ljudski razvoj nije linearan i da život ne donosi stalni napredak.
Proučavajući životni ciklus čovjeka, Erik Erikson, poznat po teoriji psihosocijalnog razvoja, primijetio je da razvoj ne ide ravnom linijom, nego kroz razdoblja rasta, kriza i unutarnjih promjena.
U takvim fazama možda nema velikih ni vidljivih pomaka, ali upravo tada često prolazimo kroz važne unutarnje promjene — preispitivanje, prilagodbu i sazrijevanje. Upravo u tim mirnim razdobljima često nastaju temelji za kasnije, vidljivije promjene. Problem nastaje kada faze bez „plodova“ počnemo uspoređivati s tuđim rodnim godinama. Netko ulazi u novi odnos dok se mi razvodimo. Netko dobiva posao iz snova, a mi otkaz ili radimo posao koji nas iscrpljuje. I tada lako pomislimo: svi idu naprijed, a ja stojim na mjestu.
Javi se osjećaj da s nama nešto nije OK. A možda zapravo samo prolazimo kroz drugačiji životni ciklus.
Možda ovo nije godina za velike vanjske promjene, nego za unutarnje slaganje i „pospremanje“. Izvana se možda ne događa ništa spektakularno. Nemamo što pokazati ni čime se pohvaliti. A ipak, upravo se tada često događaju najvažnije promjene.
Jer ako se ništa ne događa iznutra, teško je da će se išta stabilno pojaviti izvana.
Zato ne treba svaku godinu mjeriti po onome što se vidi niti po onome što možemo pokazati drugima.
Kao i kod stabla, nisu sve godine za plodove. Neke su za pripremu. Za ono što tek dolazi.
Ne donose sve godine sočne plodove. Neke su potrebne za jačanje korijenja.