✍️ Ante JUKIĆ
Imam jednog prijatelja. Dobar i pristojan momak, uvijek pozdravi. Malo je, istina, čudan, ali tko nije? Već je zašao u ozbiljne godine, još se nije skrasio. A nije da se ne trudi. Neki dan mi se pojadao, baš se vidi da je već pomalo očajan. Žao mi ga gledati takvog. Kaže, svaki put kad pomisli da je to ‘ta’, na površinu ispliva neka mana.
Bila je jedna s kojom se baš razumio, a onda je rekla ‘ti bih’, preko toga nije mogao prijeći. Druga isto fina i uredna, ali ona bi otvarala tvornice. Treća je ‘sumljala’ i stalno miješala ‘jer’ i ‘jel’, četvrta je na rastanku rekla kako joj već nedostaje njezina sreća. Mislila je na psa.
Spominjao je i neku koja voli pogledati dobar film i pročitati dobru knjigu, pa jednu kojoj su voditelj i lovci u Potjeri simpatični. Ima i ta neka hajdukovka, uvjerena kako Bijeli nagodinu osvajaju naslov. Sjetio se i jedne koja čita Budicu, onda i one što odvaja koštice kad jede lubenicu. Dotična s kojom je bio lani svaku rečenicu počinje sa ‘znači’, ovoj zadnjoj je sve ‘prefino’.
One koje histeriziraju i dramatiziraju ne moram ni spominjati, njih je valjda nabrojao tonu. Kao i onih što se ne gase. Što vise na društvenim mrežama, ne slušaju dok im pričaš, HDZ nazivaju desnicom, obožavaju Šimlešu, plaču za Jugom…
Uglavnom, osjećao sam kako moram nešto reći, ali nisam znao što. Najlakše bi bilo savjetovati mu da spusti letvicu i zažmiri malo, jer svi mi imamo neke mane. No, opet, ovo su ozbiljne stvari, nije za šaliti se s njima, tako da sam ga ostavio bez savjeta. Tek nakon što smo se pozdravili, kad se već udaljio, viknuo sam za njim:
„A da ipak još jednom nazoveš onu što čita Budicu? Pa nije to valjda toliki krimen, zna se i tamo naći kvalitetnog štiva.“
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.