PIŠE: Ante JUKIĆ
Posljednjih dana ponovno se aktualizirala priča o prevelikom broju utakmica u vrhunskom nogometu, koju su pokrenuli igrači, žaleći se na nemilosrdan nametnuti im ritam. Očekivano, taj vapaj nogometaša uglavnom je dočekan već dobro poznatim frazama i floskulama. ‘Kako im nije neugodno, primaju milijune, a tu se nešto žale’, ‘za te novce, ima da igraju svaki dan’, ‘sramota, neka pogledaju rudare ili vatrogasce, pa će vidjeti što je težak posao’ samo su neke od njih, popis je toliki da bi samo o njima mogli napisati cijeli tekst. Naravno, ima tu istine, možemo reći da je zapravo većina toga istina, no neki zaključci i usporedbe koje se izvlače iz tih činjenica potpuno su promašeni. Dojam je kako se i u ovom slučaju zec traži u krivom grmu.
Svjesni smo svi koliko su plaće vrhunskih nogometaša otišle u ‘nebo’, kako ti iznosi imaju sve manje smisla. Svjesni smo i kako postoji puno zanimanja i ljudi čiji je doprinos svijetu i čovječanstvu puno veći, a koji su puno manje plaćeni od nogometaša. Dakle, to su činjenice. Hajdemo malo sada o promašenim tezama, zaključcima i usporedbama.
Ako je netko odlično plaćen, to ne znači da nema fizička ograničenja. Možeš ti čovjeku dati ne znam koliko milijuna, postoji neka granica, postoji neki broj utakmica nakon kojeg će doći do pucanja. Povisiš li igraču plaću s pet na deset milijuna, znači li to da bi on sad trebao moći igrati dvostruko više utakmica? Naravno, ne znači. Nije ovo nikakva obrana razmaženih milijunaša, nego jednostavno činjenica. Nogometaši su posebna priča, nisam nikoga od njih čuo da u svom tom vapaju za smanjenjem broja utakmica spominje spremnost na smanjenje plaća koje bi u tom slučaju bilo neminovno, no to je već druga tema. Ostanimo mi na ovim frazama. Ponovimo još jednom, profesionalni nogometaši jesu odlično plaćeni, ali to ne znači kako zbog toga mogu igrati unedogled.
Nadalje, u ovakvim raspravama najčešće se povlači paralela s nekim drugim zanimanjima, koji su (kao) fizički puno zahtjevniji i puno manje plaćeni od nogometa. Uglavnom se tu spominju rudari, koji su na neki način postali sinonim života i svijeta suprotnom onog profesionalnog nogometaša. Stvarno ne bih želio uvrijediti nikoga, ali posao rudara i profesionalnog nogometaša ne mogu se usporediti. Pa čak ni po fizičkoj zahtjevnosti. Ono ‘ovi igraju dvije utakmice tjedno po 90 minuta, a rudari svaki dan rade po deset sati’ je baš promašeno, to je populizam u svom najboljem izdanju. Da je to baš tako, onda bi svaki rudar kojeg dovučemo na nogometni teren s lakoćom izdržao ritam vrhunske nogometne utakmice, a ne bi ni blizu. Ostao bi bez daha i sve bi zvijezde prebrojao nakon dvije minute.
Naglašavam opet, posao rudara zahtjevan je i težak na svoj način, opasan je pogotovo, no stanimo malo na loptu. Nije ni nogomet samo tih sat i pol kao što neki znaju reći. Vrhunska nogometna karijera zahtijeva prije svega i nekakav talent, zahtijeva trening praktički od malih nogu, traži dosta odricanja, potrebno je i ponešto sreće, a sve to bez ikakve garancije. Nitko vam ne jamči da ćete tih uloženih 15 ili 20 godina na kraju naplatiti. Neki hoće, i to obilno, ali mnogi neće.
Kod rudara je drugačija priča. Tu, ruku na srce, nije potreban nekakav talent, ne morate se godinama unaprijed pripremati za nešto što možda uopće nećete ostvariti, za sve što radite plaćeni ste odmah. Možemo sad opet o tome kolika je to plaća, je li premala, ali onda ćemo se opet početi vrtjeti u krug. To je stvar tržišta, ponude i potražnje. Možda će zvučati grubo, ali nitko ne brani rudarima, vatrogascima, doktorima ili bilo kome drugome napustiti svoj posao i prebaciti se na nogomet. Kad je to već toliko lagano, a odlično plaćeno. Navucimo kopačke, istrčimo na teren i zabijajmo golove, i eto love do krova. Najzanimljivija je stvar što su mnogi rudari trenirali nogomet kao mladi, neki su vjerojatno i davali naznake nekakve uspješne karijere, ali nisu uspjeli. Jednostavno, nisu bili toliko dobri. Isto vrijedi i za mnoge koji su toliko empatični prema rudarima i moraliziraju o visokim plaćama nogometaša. Smiješno je da takvi ljudi, koji imaju iskustvo svakodnevnih treninga i svega što sport nosi, sad ismijavaju nogometaše i omalovažavaju njihovo zanimanje. A još je smješnije kad to čine oni koji u životu nisu potrčali ni za tramvajem. Nije biti profesionalni nogometaš baš toliko lagano, rudarski je to posao.
Pa čak i maknemo li sve ovo u stranu, zažmirimo li na činjenice koje govore suprotno i prihvatimo tezu da je sve ovo jedna velika nepravda i sramota, da je žalosno što vrhunski nogometaši zarađuju više od rudara, vatrogasaca, doktora, blagajnica i koga već sve ne, možemo se upitati tko je kriv za to? Jesu li nogometaši krivi? Je li kriva država? Je li krivo ovo društvo iskrivljenih i poremećenih vrijednosti? Nisu. Vrhunski nogometaši pogotovo nisu krivi zbog toga što su toliko dobro plaćeni. Nisu oni nikome ništa ukrali, te novce netko im je omogućio. Da stvar bude apsurdna, velikim dijelom baš oni koji moraliziraju zbog njihovih plaća. Jasno je kako bi u idealnom svijetu doktor trebao biti plaćeniji od nogometaša, no ovo nije takav svijet. Uostalom, da je svijet idealan, doktori bi bili nepotrebni, jer bolesti i ozljeda ne bi bilo.
Stvar je vrlo jednostavna za shvatiti, ako poznajete barem osnovne principe ekonomije. Danas je svatko, zanemarimo li iznimke koje uvijek postoje, plaćen onoliko koliko njegov proizvod vrijedi na tržištu, a ne koliko je njegov posao fizički ili na bilo koji drugi način zahtjevan. Plaćeni ste onoliko koliko ste zanimljivi sponzorima koji profitiraju na vašem radu. A nogomet je tu svijet za sebe. Neprestano se gleda, kupuju se proizvodi koje nogometaši reklamiraju, plaćaju se ogromne svote za TV prava. I onda je logično što najbolji među njima dobiju svoj dio tog velikog kolača, u ovom slučaju torte na nekoliko katova. To je sva mudrost.
Kupujemo li mi neko piće zato što ga piju Messi, Ronaldo (pravi, a ne onaj brazilski) i Slavko Blagojević ili zato što ga pije neki rudar na pauzi? Hoćemo li ući u trgovinu zato što nam se s plakata smiješi Joško ili zato što je na njemu blagajnica Mirjana? Tko izaziva više pozornosti u javnosti; Mourinho, Neymar, Filip Jazvić i Stanko Mršić s jedne ili neki endokrinolog s druge strane?
Konačno, zamislimo ovu situaciju. Četiri su izravna prijenosa na programu. Na prvom dvoboj Reala i Barcelone, na drugom artroskopski zahvat na koljenu, na trećem labinski rudari u akciji, a na četvrtom blagajnica koja skenira proizvode i kolega joj koji raznosi gajbe? Budimo iskreni, što ćemo gledati?